(Napomena: Duge, tečne rečenice, lirsku i nostalgičnu rečeničnu strukturu tipičnu za Crnjanskog. Atmosfera magle, vlage, ponavljanja, beskonačnog ciklusa ljudskih sudbina. Fokus na anonimnom mladiću kao simbolu epohe. Ugrađen je francuski istorijski prostor (Revolucija, Napoleonovi pohodi, Pariška komuna, ratovi) i univerzalne, apstraktne slike (magla, močvara, večni put). Osećaj da se mali događaj utapa u večni tok istorije i ljudskih seoba. Završnica nosi ideju da su samo seobe večne, da se iznova ponavlja kretanje iz jedne tame u drugu, iz jedne vlasti u drugu, iz jedne magle u drugu.)
U podne, dok je sunce stajalo nad Parizom kao bledo i tvrdo oko, autobus je usporio pred jednom od starih zgrada, čiji kamen pamti i druga vremena, i druga vojevanja. U skučenom vozilu, gde se gužva talasala kao voda u zatvorenom koritu, gde je miris oznojenih košulja bio teži od vazduha, pojavio se mladić s vratom dugim i neprirodno istaknutim, kao da mu je sudbina ucrtala znak raspoznavanja na telu. Na glavi mu je bio šešir, a oko njega vezan samo kanap, kao da je i sam taj predmet siromašna improvizacija, kao što su bili šatori vojski koje su nekada čekale dan polaska ka daljinama.
U tom gustom i zagušljivom prostoru, gde se ljudi tiskaju i ćute, došlo je do sitne čarke. Neko ga je okrznuo, ili je on nekoga dotakao, i glasovi su se podigli. Kratko, oštro, i odmah su se utišali. Ali, u tom podizanju, svi su osetili kako i najmanja iskra može da se razbukta u plamen, kao nekada na trgovima Pariza, gde je narod vikao dok su giljotine čekale. Putnici su ćutali, spuštali poglede, kao što su uvek činili i oni pre njih, i u vreme kad su drumovima prolazili Napoleonovi vojnici, i kad su ulice gazile mase Komune. U tom ćutanju bilo je svega: i navike, i straha, i težine vekova.
Nekoliko stanica kasnije, mladić je našao slobodno mesto i seo. Autobus se nagnuo i nastavio dalje, dok su lica oko njega, umorna i jednaka, izgledala kao da su isklesana iz istog kamena. Kao da se ništa nije dogodilo. A ipak, u tom času, grad je već u sebe upisivao sitnicu, onako kako je uvek upisivao i parade pobednika i poraze vojski.
Kasnije tog istog dana, negde drugde, možda na peronu železničke stanice, možda na trotoaru, mladić je ponovo viđen. Stajao je s prijateljem i žalio se da mu je otpalo dugme s kaputa. Prijatelj mu je rekao, gotovo nehajno, da prišije još jedno, makar i više, da bi mu odelo stajalo bolje. Savet je bio prost, ali je u njemu odjekivala cela istorija: u malim šavovima i improvizacijama, u krpljenju i dodavanju, održava se i život i vek.
Tako je i ova sitna čarka, i ovaj savet, ušla u veliki tok. Mladić, sa svojim dugačkim vratom i smešnim šeširom, postao je znak jedne epohe, kao što su bili i vojnici koji su vekovima napuštali svoje kuće i ginuli na tuđim poljima. Ljudi su prolazili, ćutali, i pamtili. Grad je nastavljao da diše maglu i da beleži, u svom kamenu i u svojoj reci, još jedan dan u kojem se mali ljudski život susreće s večnim tokom istorije.
Samo su seobe večne: iz jedne gužve u drugu, iz jednog straha u sledeći, iz jedne tame u drugu. I ništa se ne menja, osim lica što prolaze kroz istu maglu i ostavljaju iste tragove u blatu vremena.