(Napomena: ova verzija nosi obeležja fantastičnog realizma: mračno, ogoljeno, arhaično-poetsko, sa motivima poslušnosti, odmazde, stida i kolektivne tišine. Radnja se smešta u Pariz, Pigal, među marginalce i emigrante, neuspele buntovnike, pijance i ljude sa dna koji obitavaju i pod mostovima Sene. Struktura je strogo vezana za Queneauovu osnovnu epizodu, ali sve viđeno kroz Stevanovićevu atmosferu: sumornu, sablasnu, sa likovima koji su istovremeno stvarni i fantomski. Završetak je otvoren, samo u obliku sablasne slike predmeta ili tišine, bez razrešenja i bez monologa.)
Autobus S stenjao je niz Pigal, kao stara životinja koja više ne zna kuda ide. Vazduh unutra bio je težak, slepljen od dima i znoja, od daha ljudi što su ćutali i držali se za šipke, kao da se drže za sopstvene ostatke. Plastika je bila lepljiva, a stakla zamazana, i sve je imalo miris pokvarenog kroasana iz zaboravljenog jutra.
Ustao je mladić, vrat mu previše tanak, šešir opasan kanapom, kao bedna imitacija nečega što je trebalo biti ukras. Njegovo lice, suviše mlado da bi bilo umorno, već je nosilo senku. Sitna čarka izbila je ni iz čega, iz zgusnutog vazduha: povišen ton, oštar gest. Nije bilo krvi, nije bilo udaraca, ali je svako znao da se nešto dogodilo. Putnici su se pravili gluvima, skretali poglede, ćutanje im je bilo tvrđe od metala šipki.
I u tom trenutku, dok se glasovi razbijahu o zidove vozila, ja sam pomislio na dugme. Dugme koje drži odeću na okupu, dugme koje može da ispadne i otkrije razdor. Kao da je u tom prepirkanju već pukla nit i kao da je već tada jedno dugme potonulo u prašinu.
Kasnije, kad sam sišao i lutao obodom Pigala, video sam ga opet. Mladić je hodao s nekim prijateljem, obojica mršava i pogurena, kao da nose teret koji niko ne vidi. Govorio je da mu je s kaputa otpalo dugme. Prijatelj mu je, nehajno, rekao: „Prišij još jedno, dodaj viška, bolje će stajati.“
Rečenica, bacena tek tako, u meni je zazvučala kao presuda. Kao da je u njoj bila cela logika ovog grada: zakrpiti rupu, dodati privid, ne rešiti ništa, nego zatrpati prazninu. I svi su klimali glavom, i svi su ćutali, i svi su prolazili kao da je to prirodan zakon.
Pod mostovima Sene, gde spavaju marginalci, pijanci i oni što su pobegli, a nigde stigli nisu, šaptalo se o tom dugmetu. Oni su u svemu videli znak. Ispod prljavih ćebadi, sa zubima što škrguću od hladnoće, govorili su da će doći odmazda, da će tišina biti plaćena. A grad je nastavljao da diše u svom ritmu poslušnosti, bez glasa, bez osmeha.
Na kraju, kad su koraci zamrli, ostao je samo predmet. Na ivici pločnika, sivo dugme svetlucalo je u prašini. Vetar ga je pomerao milimetar po milimetar, a onda ostavljao da drhti. Ljudi su prolazili, niko ga nije podigao. Dugme je izgledalo kao oko zatvorenog boga, ili kao pečat kojim se potvrđuje tišina. U njegovom drhtaju bilo je prokletstvo: znak da grad uvek izabere muk. Sena, mutna i neprekidna, šaptala je u daljini, kao da je i sama priznala da nema spasa. Dugme je ostalo da čuva to mesto — da čuva ćutanje što traje duže od reči, duže od života, tišinu Pariza, tišinu svih vekova sabijenih u jedan beskonačni muk.