(Odlike Alhemičara: parabolično, jasno, refleksivno, sa naglaskom na smislu puta, znacima/omenima, tihim „uvidima“, jednostavnim ali ritmičnim rečenicama, skromnim simbolima, blagom metaforikom i malim epifanijama.)
Put kroz zlatno doba
Jutro me nalazi u liniji 26. Vazduh je čist kao list papira pre ispovedanja. Muškarac obrijane glave govori glasno; reč „zlatno“ mu se vraća kao bumerang i svaki put se zabode dublje u tišinu. Studenti su „marionete“, kaže, a meni se učini da konci, ako postoje, uvek polaze iz nečijeg straha. Ne odgovaram. Pustinje vole tišinu. Grad, kada je pustinja, pruža oaze u izlozima: svetla trepere kao zvezde karavana. Znam da me čeka dan koji ima svoje ispite i svoja skretanja. Ne tražim raspravu; tražim znak.
Stari zvučnik iznad vrata treperi i izbaci kratak šum nalik na vetar u krošnjama. Ako umirim disanje, reči se same slože: „Ne moraš pobediti buku; dovoljno je da ne izgubiš glas.“ Prstima prelazim po ivici dzepa i nalazim novčić. Nije vredan, ali je okrugao i gladak, kao uspomena koja odbija oštrinu. Onda ga vratim. Novčići su poslanici; kad ih zadržiš, prekinu poruku.
U Pionirskom parku šatori stoje u redu, kao niz rečenica koje su odlučile da budu jedna knjiga; i čim prilaze studenti koji nisu marionete, vetar se podigne i napravi učionicu bez zidova. Guranje kreće bez reči, batine imaju brzu ekonomiju, a vlast, preopterećena „oglasima“, nije stigla da dođe. U tom uskom krugu prašine i dahova vidim traku koja se otkačila sa stuba i zalepila za ruku mladića; flaša na travi hvata malo sunca i vraća ga kao kratki bljesak na nečijem obrazu; dugme, tamno i skoro neprimetno, leži na ivici pločnika i deluje kao tačka koja se opire kraju rečenice. Znam da predmeti pričaju onome ko ume da sluša.
Zanatlija koji popravlja kaiševe na obližnjem ćošku pogleda me preko naočara i kaže: „Kad ne možeš promeniti vetar, okreni torbu u smeru vetra, da bar ne izgubiš hleb.“ Nije to pesničko, ali pogađa tačno. Hleb je često rešenje. I put.
Podveče, pod lampama koje liče na pažljivo raspoređene zvezde, vraćam se istom linijom. Čujem kako Kuća vlasti objavljuje blagorodne poruke o miru u parku, i shvatam da su mir i tišina različite reči, kao voda i led. Novčić mi se opet nađe u ruci, iako ga nisam izvadio. Okrećem ga dve-tri sekunde i odlučujem da ga ostavim na klupi; neka pronađe onoga ko tek uči da čita znake. Moj zadatak je skromniji: da ne zamenim put s krugom.
Vozač me pogleda u retrovizoru i kratko klimne. Nije potrebno više. Zna da sam razumeo: znakovi su tačni kad ne traže aplauz. Silazim stanicu ranije. Vetar mi podigne okovratnik i pokaže sporednu ulicu kojom retko idem. Na početku ulice neko je kredom nacrtao malu strelicu; kiša je već liznula njen vrh, ali telo strelice još stoji. Zastanem, oslušnem dah i pređem prag senke, dovoljno je da korak bude miran, a smisao će ga stići.