(Odlike Jednog dana u životu Ivana Denisoviča: moralna istraga; disciplinovana treće-lična fokalizacija („on“); katalog sitnih fakata i mikro-svedočenja; suvo nabrajanje; hladna, svedena ironija; strog ritam rečenica; retke, ali oštre slike; preplet ličnog i sistemskog.)
Jedan dan u životu Pjotra Bezrukova
U 05:20, termometar na ulazu pokazuje minus deset, staklo bele krugove daha. On ustaje bez žurbe, navlači vuneni duks koji drži toplotu kao slab argument. Hleb: 140 grama od juče. Voda mlaka. U 05:55 izlazi na ulicu; sneg je već siv, na krajevima iscrtani tragovi čizama kao redovi u praznoj knjizi.
U 06:17 stoji u redu za legitimacije, dvorište administrativne zgrade, prozori zamagljeni. On ne govori ništa; zna da reč ume da preokrene dan. U 06:43 sedi u tramvaju, metalna šipka hladna, palac zalepljen uz ogrebotinu. Naspram njega čovek sa dugim vratom namešta kragnu; gore na kragni neusklađeno dugme, bledo, sjajno. Pogled kratko zakači sjaj, pa se odvoji kao da ništa nije video.
U 07:05, kontrola u hodniku: on predaje papir, potpisuje se sporim rukopisom, slovo „z“ mu uvek sklizne. U 07:30 popis alata: lopata, čekić, kanta; metal zvoni kao slab zvon. On razvrstava ekserčiće po kutiji, 100, 100, 98, uvek 98 — neko je već uzeo dva. U 09:15 vetar skreće niz ulicu, donosi miris uglja i oljuštene boje. Ramena mu pamte uputstva pre jezika: stani, čekaj, hodaj. To je jezik koji se uči brže od ostalih.
U 11:40, pauza. On menja mesto sa slabijim, da ovaj sedne; dobija gutljaj toplog čaja zauzvrat, bez reči. U 12:10 vraća se poslu; tabla sa normom visi nisko, brojevi kao spavači. U 13:25 jedan premeštaj: čovek sa dugim vratom nestaje u pragovima. Ništa se ne menja; sve se menja. On nastavlja da broji udare čekića: 1–2–3–4–5, kao da od toga zavisi ko će sutra stajati na suncu.
U 15:50 sneg ponovo počinje, krupnije pahulje, mekani zvuk na šlemovima. On pravi rukavicama mali džep za prste da sačuva toplinu. U 16:30 brojanje: lopate vraćene, gvozdene kante oivičene kredom; alat ima bolju evidenciju od ljudi. On potpisuje još jedan list, isto „z“, isto klizanje. Jedan čuvar zabuši pogled kroz njega kao ekser kroz krhku dasku; ne ostaje vidljiva rupa, ali drhtanje kože beleži prolaz.
U 18:05, tramvaj natrag. Uspavani nered, kašalj u serijama. On se naslanja na staklo; vidi samo izlomljene svetlosti i sopstveni profil koji izgleda poslušno. U 18:47 ulazi u sobu, na sto stavlja parče hleba, deli ga nožem koji zveckne o tanjir. Sedi tiho i sabira: jedna lopata manje snage, jedan gutljaj čaja više, dva eksera manjkaju, prsti i dalje osećaju metal. Moglo je gore. Moglo je isto.
On legne bez velikih misli. Dan ima svoje male dobitke: noge su ceo, alat vraćen, lice nenapisano u ničijoj svesci. Toplota pod ćebetom je mala, ali njegova. Dok zatvara oči, zna: sutra je opet niz istih radnji, istih zvukova, istih brojeva. Ipak, ovaj dan je prešao bez pucanja.
Bio je to jedan od 3653 dana u životu Pjotra Bezrukova.