(Odlike Alhemičara: parabolično, jasno, refleksivno, sa naglaskom na smislu puta, znacima/omenima, tihim „uvidima“, jednostavnim ali ritmičnim rečenicama, skromnim simbolima, blagom metaforikom i malim epifanijama.)
Autobus koji traži znak
Ujutro ulazim u autobus kao u skromnu učionicu puta: plastika sjaji kao pesak pod ranom svetlošću, stari zvučnik diše iznad naših glava i pušta tišinu koja ume da govori. Ne žurim da sednem. Znakove ne vidi onaj ko žuri, nego onaj ko diše ravnomerno. Vetar se provuče kroz vrata kada se zatvore i naduva mi rukav, kao da mi tapše podlakticu i podseća na obećanje iz detinjstva da će me grad naučiti da čitam tragove na pločniku. Kragna mog kaputa dodirne lice; u tom sitnom trenju čujem prvo pitanje dana: da li sam na putu ili samo ponavljam trasu.
On ulazi na drugom stajalištu, čovek sa vratom dužim nego što ga košulja može poslušati, i jedno dugme mu je drugačije, kao novčić među kamenjem. Pogled mu je miran, ali kratak, oseća se ustupak, kao da se pomerio centimetar u stranu ne bi li propustio rečenicu koja ne pripada njemu. Pratim ga bez radoznalosti, samo kao što se prati kretanje oblaka: oni ne znaju da su znak, ali jesu. Autobus krene, i ja se setim mape koju sklapam već godinama – mape bez severa, one koja traži srce da bi razumela smer, jer igla često pokazuje strah.
Starija putnica pored mene pridržava platnenu torbu i kaže, ne gledajući me: „Znakovi ne kasne; mi dolazimo prerano ili prekasno.“ Rečenica padne jednostavno, kao kamen u vodu, i napravi krugove koji se dugo ne smiruju. Zahvalim klimoglavom, jer neke misli se kvare u glasnom izgovoru. U džepu nalazim malo, hladno dugme. Ne moje. Ne sećam ga se. Kao da mi je u ruku sleteo sitni kompas bez strelice. I odmah osetim kako se autobus, taj ćutljivi učitelj, promeni: drhtaji pod kotačima postanu jasniji, putnici dobiju blage obrube svetlosti oko ramena, a zvučnik se zakašlje i preko njega, umesto obaveštenja o sledećoj stanici, prođe šum nalik na pesak.
Ne odlažem dugme. Nema smisla sakriti znak od sebe. Zastakljeni prozor prekoputa mi pokaže moje lice, malo starije nego juče, ali oči mirnije, kao da su konačno pristale da prizovu poziv koji odgađam. Čovek sa dugim vratom prilazi komposteru; osetim kako se unutrašnji prostor autobusa skuplja na širinu laktova i zatim širi do granice krova. Svaka putanja traži trenutak odlučnosti koji je skoro uvek tih. Ne kupujem hrabrost; prisetim se jeftinije istine: hrabrost je navika.
Vozač kratko pogleda retrovizorom i uhvati mi oči kao da je znao da čekam odgovor. „Ako te vetar dotakne, ne napinj se protiv njega“, kaže, i opet ćuti, kao da je to bio samo uzdah. Rečenica ostane u vazduhu, bez potrebe da joj tražim nastavak. Na sledećoj stanici spuštam dugme u otvoren dlan devojčici sa rancem punim knjiga. „Za sreću“, kažem i shvatim da to nije tačno; to je za smer.
Kada silazim, asfalt miriše na topao hleb, i u izlogu vidim kako se svetlost razliva u liniju koja ide napred, pa krivuda, pa opet ide napred. Na klupi ostaje zaboravljen papir sa mapom grada, ne mojim rukopisom, ali sličnim, i vetar ga malo podigne, kao da me poziva da ga uzmem… a onda ga spusti natrag, kako bi ostao onome ko tek dolazi.