(Napomena: Pariz, prikazan sumorno i lokalno obojen – prašnjave ulice, tmurne fasade, zagušljive prostorije, s konkretnim slikama pariških četvrti. Ton je fatalistički, s atmosferom prokletstva i neizbežnosti, nalik sudbini iz Stankovićevih tekstova i balzakovskom Ocu Goriju. Likovi su anonimni, obični ljudi, prikazani kroz unutrašnja stanja, bez direktnih dijaloga. Mirisi, senke, prašina, sumorna svakodnevica, težina sudbine. Završnica je otvoreno fatalistička – muk, sudbina, osećaj da nema izlaza iz prokletstva.)
U podne, kada je sunce najžešće pritiskalo sive fasade i uske ulice oko Bastilje, autobus S klizio je kao tromi, zadihani stvor. U njemu su se gužvala lica umorna od rada i sirotinje, ruke koje su uvek držale nešto — torbu, korpu, šešir — kao da bi golim dlanom bile suviše ogoljene pred svetom. Vazduh u vozilu bio je gust, težak, kao u maloj sobi na Monmartru gde se desetine godina nakupilo prašine i dima.
Među tim licima, ispijenim i bezvoljnim, odjednom se podigao mladić. Vrat mu beše dug, neprirodno, gotovo bolesno, i činilo se da mu glava visi o tankom stubu, kao jabuka što se previše zadržala na grani. Na njoj, umesto trake, kanap držaše šešir, bedan, iskrzan, kakav se viđa po obodima tržnica u Sent-Uenu. I u tom trenutku, među zbijenim grudima i sapetim pogledima, izbio je glas — sitna čarka, bez značaja, ali dovoljno da svi ostali naglo pognu oči, da se povuku dublje u sebe. Niko nije hteo da učestvuje, a opet, svi su u toj jednoj povišenoj reči osetili znak nečega neizbežnog, nečega što je davno već zapisano u njihovim sudbinama.
Kasnije tog dana, na ivici Monparnasa, gde se ulica lomi pod težinom fasada koje su videle previše zime i previše gladi, isti taj mladić pojavi se ponovo. Ovoga puta nije vikao, nije se prepirao. Stajao je s jednim prijateljem, žalio se tihim glasom na dugme koje mu je otpalo s kaputa. Prijatelj, ravnodušan kao i sam grad, predložio mu je da prišije novo, još jedno, da bi odelo bolje stajalo. Rečenica, obična, malena, kao i sve reči sirotinje. Ali iz nje je, kao kroz pukotinu, provirilo prokletstvo. Jer nije to bilo dugme — bio je to teret života koji se nikada ne zakopčava kako treba, već se večito krpi, vezuje, prikriva.
Pariz je tog dana disao muklo. Na Sen Žermenu kafane su i dalje služile kafu, na pijaci u Belvilu žene su se cenkale oko ribe, deca su trčala niz bulevare. Ali u očima putnika iz autobusa, u koracima mladića što je žalio dugme, ležala je ona ista nečista krv koja je vekovima tiho pritiskala i Beograd i Vranje: krv koja se ne može oprati, sudbina koja se ne da izbeći.
I tako, na kraju dana, dok su se svetla gasila jedno po jedno iza zatvorenih prozora, ostao je samo muk. Muk koji pritiska teže od zvona na Notr Damu, muk u kome čovek shvati da nije vlasnik sopstvenog života, nego tek prolaznik u senkama ulica. Dugme se možda može prišiti, kaput zakrpiti, ali ono što u tkivu ostane — strah, tišina, prokletstvo — to se ne da izlečiti.