(Odlike Priče sa Kolime: ekstremna ogoljenost, surov realizam bez nade, kratke rečenice koje “udaraju”, potpuna erozija humanosti, opšta sebičnost i preživljavanje po svaku cenu (krađa hleba, prevara, podmetanje), odsustvo “časnih ljudi”, zaključna beznađe — “čovečnost i nada ostale su iza kapija lagera”.)
Denis Dobrovoljcev, kradljivac dugmeta
Jutro. Budi se bez zvuka i gleda belo staklo; hleb je tanak, voda oštra, hodnik miriše na vlagu. Napolju je sneg prljav, vazduh suv; broji korake do stanice i gura ruke u rukave da ne sreće poglede. Red za legitimacije teče brzo: papir se lepi za dlan, sat kasni taman koliko treba, čuvar podiže bradu i to je potpis. U tramvaju šipka reže prste; naspram njega čovek sa dugim vratom, kragna kruta, jedno dugme tuđe, sjajnije. Pogled mu nakratko dotakne taj signal, pa skrene, jer zadržavanje uvek nešto košta.
Tokom dana. Na kontrolnoj tački potpisuje tvrdo i kratko; popis — lopata, testera, čekić — sve izlizano, sve na broju. Raspored rada je bez smisla, zato je primenljiv. Hladnoća ulazi kroz nokte; kosti zvone kao prazne cevi. Menja mesto sa jačim i uzima minut kraj peći; toplotа opeče kožu i ugasi misao, ali prste vraća u poslušnost. Jedan klin nestaje, drugi se nađe u tuđem džepu; ne vraća ga jer klin znači sutra. Komad hleba menja za rukavice koje ne greju; bolje loša zaštita nego goli dlan. U podne bled čaj zatvara prazan stomak; isti čovek sa dugim vratom prilazi bez reči, pitanje ne stiže do uha, odgovor ne postoji. Gledaju u pod i vide samo sjaj dugmeta, kratko i dovoljno, kao seme sumnje. Radilište se pomera, norma visi nisko, brojevi dremuckaju, ali ih svi znaju napamet. Pri novom prebrojavanju jedna tačka ne odgovara; iz džepa vadi komad metala — ne klin, nego staro dugme — predaje ga kao kajanje bez boje, čuvar klimne i put se otvara. Objašnjenja nisu tražena.
Uveče. Sneg ponovo kreće i lepi se za trepavice; ruke drhte, ali nastavljaju. Kratak vrisak preseče buku, niko se ne okreće; trošak pažnje je prevelik. Povratni tramvaj donosi poznati profil: dugi vrat, sada savršena kragna, dugmad ujednačena, najtvrđi znak. Soba je hladna; deli hleb na tri dela, večeras, sutra, sutra posle podne, i greje vodu sporo. Na stolu su polomljena igla i kratko parče konca; plan za dugmad stoji pored parčeta noći. U glavi pravi bilans: minus od toplote u prstima, plus jedno dugme za zimu; svako je danas poneo komadić tuđeg dana. Legne bez reči i sluša zidove koji ne dišu. Presuda je kratka: sve ljudsko ostaje iza kapije koja se iznutra ne otvara.