(Odlike Sto godina samoće: magijski realizam, cikličnost vremena, rodoslovni/porodični prizvuk, pripovedanje koje prirodno spaja čudo i svakodnevicu, dugačke hipnotičke rečenice sa ritmom i precizno doziranom slikovnošću, melanholična ironija, kolektivna sećanja, proročki signali, predmetnost koja oživljava.)
Autobus koji je zapamtio vreme
Jutro nije nastupalo kao vreme nego kao navika, i autobus koji je svako jutro stizao iz pravca reke, podrhtavajući na neravninama kao da se priseća vlastitog skeleta, znao je imena putnika po škripanju njihovih cipela, znao njihove dedove po mirisu duvana i sapuna, i znao njihove buduće unuke po nečemu što je ličilo na promaju između reči koje tek treba da izgovore; taj autobus, koji je već jednom davno naučio da se znoji umesto onih koji će se praviti da ne osećaju vrućinu, udisao je ukrcavanja kao što se udišu kratke molitve i izdahom vraćao senke rečenica po fasadama što su ih oglasne table usudile da zadrže. Na prednjem sedištu, ispod ravnodušnog zvučnika, sedeo je čovek sa vratom koji se uvek činio dužim od potrebnog, a na njegovoj kragni jedno dugme nije pristajalo i autobus ga je poznavao od pre nego što je sašiveno, jer se ciklus dugmadi po ovim ulicama vraćao svake druge zime, prelazio iz kaputa u kaput, iz pogleda u pogled, kao znak koji se ne može zataškati nego samo preneti dalje.
Kad bi se vrata zatvorila i vozilo krenulo, vreme više nije bila ravna staza nego krug; u krugu su sedele žene koje su učile ćerke kako se nasleđuju imena, muškarci koji su nosili prezimena kao otvorene rane, i deca koja su, u skučenim džepovima, donela prašinu sa tavana na kojima su spavale perjane jakne njihovih pradeda; zvučnik je, kao stari službenik koji je bio unapređen u proroka, prevodio vetar u rečenice i govorio da će se danas ponoviti nešto što je već bilo, samo u drugoj koži, i da je dovoljno da se čovek sa dugim vratom nakašlje, podigne bradu neodlučno, i dotakne tuđe dugme svojim pogledom, pa da se pokrene lanac sitnih pomeranja i samopopravki koje, kao i umetnost presvlačenja sramote, ne ostavljaju tragova na tapacirungu. Putnici su verovali da su došli iz različitih kuća, ali autobus je znao da su došli iz iste priče, i kad je kod treće stanice glas starog zvučnika zadrhtao, kao naprslo staklo koje pamti grom, svi su se u isti tren setili čoveka koji je pre mnogo godina zaboravio kapu na istom mestu i vratio se po nju tek posle dve decenije, jer vreme u vozilu ume da se sabije do veličine dugmeta, a zatim da se razmota kao kalem što ne mari za kalendare.
U gradskoj tišini koja se pravila da je buka, pod plakatima Vođe koji je učio lice da ostane mirno, autobus je u svakom ogledalu video iste oči iz drugačijih godina, i kad se na poslednjem stajalištu vrata otvorila, iz svake harmonične škripe sipali su se nečiji neispunjeni zaveti i nečije tiho kajanje; čovek sa dugim vratom je već bio sišao i ostavio za sobom neusklađeno dugme koje je, po zakonima roda i navike, pripalo sledećem putniku koji će, ne znajući ni kako ni zašto, sutra ponoviti istu grešku. U dvorištu remize, dok su se stara ulja presipala u novo vreme, autobus je spustio farove kao kapke i, pod posterom koji obećava trajnu budućnost bez viška svetla, odložio u tamu svoj najnoviji predmet-podsetnik: mali, ugrejani kružić od plastike, još vlažan od dlana, treperav kao odsjaj koji ne prestaje da pamti.