(Napomena: Vežba je napisana u stilu Danila Kiša, tačnije u duhu romana Grobnica za Borisa Davidoviča – ton ozbiljan, istorijsko-politički, sa atmosferom sumornih biografija; pripovedanje kao fiktivna biografija ili dosije jednog anonimnog lika; umetanje šireg istorijskog i političkog konteksta (progon, ideologija, lažne ispovesti, mučenja, kolektivne obmane); ritam rečenica bogat, složen, ispunjen faktografskim detaljima i analogijama, kao da se pripoveda istoričar ili arhivar.)
U pretrpanom autobusu linije S, u satu kada se jutro još uvek koleba između sna i administracije, pojavio se mladić sa mršavim vratom, prenaglašeno istaknutim, kao da je priroda pogrešno izračunala proporcije. Na glavi mu je bio šešir, a oko njega umesto trake – običan kanap1. Putnici su se gurali, stezali se, ćutali, ili gunđali, kako već nalaže ritual prevoza u doba obećanog blagostanja. Mladić se posvađao s nekim – sitna čarka, kao senka, ostala je visiti u vazduhu, ne toliko zbog rečenica koliko zbog samog ritma glasova: povišen ton u gužvi, znak da disciplina dana može biti poremećena i bez razloga2.
Nekoliko stanica kasnije, on je pronašao slobodno mesto i seo, oslobađajući vrat od stega mase. Autobus je nastavio dalje, kao zatvor na točkovima, dok su se lica nizala jedno za drugim, bez imena, bez glasa.
Kasnije istog dana, u drugom kontekstu, na sasvim drugom mestu – možda pred ulazom u Glavnu železničku stanicu, možda na trotoaru ispred pošte – isti taj mladić ponovo se ukazao pripovedaču, sada u društvu nekog prijatelja. Bio je to susret bez ikakvog razloga, osim onog koji istorija voli da nazove slučajem, a što se u jeziku birokratije vodi kao nužnost. Mladić se prijatelju žalio na dugme koje mu je otpalo s kaputa; prijatelj, pragmatičan, sugerisao je da doda novo dugme, jedno više, da bi mu kaput stajao pravilno. Ovaj beznačajni savet o dugmetu, izgovoren olako, kao tehničko rešenje, postao je u pripovedačevom pamćenju parabola epohe: kako se velike istorije pretaču u sitne popravke, kako tragedija može biti odložena komadom plastike ili metalnim diskom na rubu odela.
Mladićev vrat, prenaglašeno tanak, postaje simbol – krhkost jedne generacije, koja je istovremeno oslonac i meta. Njegov šešir, improvizovan kanapom, priziva slike Moskovskih ulica 1937, kada su improvizacije života uvek nagoveštavale propast ili hapšenje3.
Čarka u autobusu, trivijalna i brzo zaboravljena, mogla bi biti beležena kao fusnota u nekom arhivu represije: mali incident, „sklonost konfliktu“, „povišeni tonovi u javnom prevozu“. I takve se fusnote, uvek beznačajne, pretvaraju u presude. Zapisničari epohe retko razlikuju motive od slučajnosti.
A savet o dugmetu4, izgovoren na ulici, zvuči kao metafora za opstanak: da se kaput, da se život, da se cela biografija drži makar na jednom višku, na dodatnom šavu. U vremenu kada su sve institucije klimave, a obećanja prevelika, možda je baš to dugme jedina forma spasa.
Pripovedač, koji posmatra, zna da bi ova scena mogla biti zapisana u stilu suhoparne hronike, ili u obliku lažnog dokumenta: „Dana tog i tog, viđen je mladić sa kaputom bez dugmeta; savetovan da ušije novo.“ Ali on je radije ostavlja u sećanju kao sliku: gužva u autobusu, posvađani glasovi, slobodno mesto kao privilegija, kasniji susret kao dokaz da se sudbina voli ponavljati u beznačajnim okvirima.
I tako se mala anegdota – improvizovan šešir, tanak vrat, čarka i dugme – pretače u opšti registar jedne epohe, u kojoj se ljudske sudbine raspadaju i sastavljaju poput odela u krojačnici.
Fusnote (arhivski isečci):
- Fond: GSP-Beograd. Kutija 12. Fasc. „Predmeti izgubljeni i pronađeni“. Dokument: „Prijava o improvizovanim pokrivalima za glavu“, 1934–1951. ↩︎
- Fond: Državni arhiv – Sekcija za javni red. Kutija 8. Beleška: „Incidenti u prevozu“, rubrika „sitne prepirke“, bez potpisa stenografa. ↩︎
- „Dosije o improvizovanim garderobnim rešenjima u totalitarnim režimima“, apokrifni izvori, Arhiv bez mesta, br. 47/1937. ↩︎
- Fond: Privatna zbirka NN. Kutija „Marginalije“. Fasc. II. Dokument: „Priručnik za održavanje odeće u kriznim vremenima“, ilegalno izdanje, bez godine. ↩︎