David Štrbac u Parizu ili O jednom dugmetu koje je važnije od čovjeka
Dođoh ti ja, braćo moja, nekim čudom u taj Pariz. Kažu: veliki grad. U njemu sve veliko, osim pameti.
Uđem u autobus S. Naroda k'o na vašaru. Gura se, diše, stenje.
A predamnom momak. Vrat mu dug k'o u ždrijepca, a na šeširu kanap.
Rekoh jednom gospodinu:
— Boga ti, je l’ ovđe ljudi nose kanap na glavi kad nemaju gdje drugo?
On me pogleda poprijeko.
— To je moda.
— E, blago modi kad joj je kanap ukras!
Uto se momak zakači s nekim putnikom. Malo riječi, malo mrštenja. Ništa naročito.
Ali svi odmah gledaju.
Kad čovjek ćuti, niko ga ne primjećuje. Kad progovori, postane problem.
Poslije ga sretoh opet na ulici.
Žali se prijatelju:
— Otpalo mi dugme s kaputa.
A prijatelj će:
— Prišij još jedno.
Stanem pa slušam.
— Je l’ to vi, gospodo, tako rješavate sve nevolje?
— Kako?
— Otpadne dugme, prišij drugo. Propadne kuća, okreči zid. Potone lađa, kupi veslo.
Gledaju me.
Ne razumiju.
A ja se mislim: nije ovom svijetu nevolja što mu otpadaju dugmad. Nego što je navikao da krpi rukave dok mu se čitav kaput raspada.
Pariz je veliki grad. Ali, bogami, i tamo ljudi više vjeruju igli nego pameti.