David Štrbac i zlatno doba
Vozim se ja autobusom broj 26.
Naroda puno. Tišina još veća.
A nasred autobusa stoji jedan, krupan k'o međed. Obrijao glavu, valjda da mu misli imaju više mjesta.
Priča.
Priča o zlatnom dobu.
Priča o sreći.
Priča o blagostanju.
Priča toliko da čovjek pomisli kako mu je jezik zaposlen umjesto mozga.
Pitam putnika do sebe:
— Je l’ ovaj vaš?
— Ššš!
— Šta ššš?
— Ćuti.
— Zašto?
— Tako.
E, kad narod počne objašnjavati stvari sa “tako”, onda mu više ni sud ne treba.
Poslije ga sretoh kod parka.
Sad među nekim šatorima.
Kažu studenti.
Gledam ih.
Studenti bez knjiga.
Kao ribari bez vode.
Kao popovi bez crkve.
Kao vlast bez obećanja.
Onda dođoše drugi studenti.
Pravi.
I odmah galama, guranje, pesnice.
— A gdje je policija? — pitam jednog prolaznika.
— Nema je.
— Kako nema?
— Tako.
Opet ono tako.
To je, izgleda, najjača ustanova u državi.
Čovjek viče. Narod ćuti.
Neko udara. Narod ćuti.
Policije nema. Narod ćuti.
Rekoh jednom starcu:
— Bogami, vi ste miran narod.
A on me pogleda pa reče:
— Nismo mi mirni. Mi samo čekamo.
— Šta čekate?
Slegnu ramenima.
I tu mi bi najteže.
Jer kad čovjek ne zna šta čeka, dočeka svašta. A kad narod ćuti dovoljno dugo, počnu i budale misliti da su u pravu.