(Napomena: Jezik sarkastičan, ironičan, razgovoran, brz, s povremenim kolokvijalnim izrazima i psovkama. Apsurd svakodnevice koja postaje političko-satirična parabola. Ritam nalik novinskom feljtonu, sa živopisnim metaforama, usporedbama i hiperbolama. Mali događaj postaje ogledalo šireg apsurda.)
Oko podne, taman kad bi Parižani normalno trebali biti na pola puta između kafe i cigarete, autobus broj dvadeset i šest pretvorio se u improviziranu arenu. Zagušljiv, ljepljiv, stakla mutna, miris kao u staroj praonici čarapa. I onda – eto ti njega. Mladić. Vrat dug k’o Eiffelov toranj, samo manje koristan za turizam. Na glavi šešir, ali ne onaj šik pariški, nego neki s kanapom, kao da ga je zavezao da mu ne pobjegne.
U gužvi, koja i onako stenje, izbije čarka. Sitnica. Lakat, gurkanje, neko nekome stane na prst. Dovoljno da mladić zakuka, digne ton, pa da svi ostali osjete kako bi najradije pobjegli, samo da ima kud. Autobus polako klizi kroz grad, ali iznutra to izgleda kao da smo svi zajedno zaglavljeni u limenoj konzervi sardina koja je zaboravila da ima rok trajanja. Putnici šute. Naravno da šute. Jer što da kažu? Da je njegov šešir gluplji od njegove galame?
Pariz, grad svjetla, u tom trenutku podsjeća više na grad prigušene sijalice. Nitko nikome ne gleda u oči. Svi zure u pod, u vlastite cipele, kao da će iz njih izrasti spasonosna luka. Tišina nije tišina, nego kolektivni vapaj: „Daj, Bože, da stignemo do stanice bez novih gluposti.“
A onda – rez. Nekoliko sati kasnije, druga scena. Nije bitno je li ispred Gare de Lyon ili ispred pošte na Bulevaru – Pariz je ionako prevelik da bi se sjetio gdje je koji skandal počeo. Tamo isti mladić, s istim vratom i istim šeširom na kanap. Priča s prijateljem. Žali se: „Otpalo mi dugme s kaputa.“ I prijatelj, mrtav-hladan, kao da govori o sudbini Evrope, savjetuje: „Prišij još jedno. Bit će bolje. Stajat će ti kako treba.“
I tu, u toj jednoj rečenici, stoji cijela filozofija. Dok se svijet raspada po šavovima, rješenje je – ušiti novo dugme. Još jedno, makar i više, da kaput izgleda pristojno dok toneš. Na plakatima po bulevarima vrište parole o slobodi, bratstvu i jednakosti, a na ulici je jedina nada komad konca i plastični krug.
Svi veliki povijesni pokreti, sve revolucije, sve giljotine i sve parade – sve se svelo na jedan savjet za krojača. Tako i funkcionira civilizacija: držimo se na dugmetu, i kad ono popusti, pravimo se da nije ništa. Još jedno, još jače, sve dok cijeli kaput ne raspadne, a mi ostanemo goli na kiši.
I eto ti ga. Još jedan sasvim običan dan u Parizu, tom gradu snova i mitova, gdje autobusi nisu samo prijevozno sredstvo nego i metafora – i gdje je demokracija, kad se sve zbroji, tek kaput koji visi o jednom dugmetu. A kad ono spadne, tko će nas onda zašiti?