(Napomena: Spoj poluhladne hronike i lirskog eseja. Ironičan podton, bez grubosti; suptilan, esejski, sa refleksivnim digresijama. Ugrađene književne paralele s klasičnim francuskim piscima i njihovim likovima tako da mladić deluje kao antiteza ili parodija njihovih junaka. Refleksija da je pravi junak zapravo kolektivna tišina i nemoć putnika i prolaznika, a ne pojedinac.)
U podne, autobus S, negdje kod Bastilje, onaj isti koji je Keno davno opisao, ali sada u nekom drugom vremenu, sa nekim drugim putnicima. U prepunom vozilu, gdje se vazduh pretvarao u paru, stajao je mladić s vratom toliko tankim i izduženim da je podsjećao na karikaturu, na crticu iz novina, a ne na živo biće. Na glavi šešir, vezan običnim kanapom, kao improvizacija, kao podsjetnik na siromaštvo, ili možda na volju da se i od beznačajnog napravi stil.
Čarka izbija iz ničega. Nečiji lakat, pogrešan pogled, riječ bez smisla. Glasovi se podižu, a onda se opet spuštaju, ostavljajući iza sebe nemir, kao kad talas zapljusne obalu pa se povuče. U autobusu zavlada tišina, ona gusta i nelagodna tišina u kojoj se ljudi prave da ne vide ništa. Niko ne reagira, niko ne staje u odbranu, niko ne traži pravdu. Svi zure kroz prozor, u fasade Pariza koje su gledale mnogo više od jedne čarke. U toj tišini, više nego u njegovom glasu, bila je sabijena cijela epoha.
Kasnije, možda kod Gare de Lyon, možda kod neke pošte, mladić se ponovo pojavljuje. Sudbina voli reprize, i ono što je ujutro bilo u autobusu, popodne postaje scena na trotoaru. On sada priča prijatelju da mu je otpalo dugme s kaputa. Prijatelj mu, hladno i mirno, odgovara: „Prišij novo. Ili prišij dva. Biće bolje.“ Savjet jednostavan kao život, trivijalan kao kiša. Ali u tom savjetu sabrano je sve: kako se epohe održavaju improvizacijom, kako se životi krpe novim šavovima, kako sve stoji o jednom koncu.
Junak našeg doba, rekli bismo, taj je mladić. Ali nije junak kao što su bili Balzakovi Rastinjaci, ambiciozni i gladni svijeta, niti je tragičan kao Floberova Madam Bovari, koja je plaćala cijenu svojih snova. On nije ni Kamijev Merso, koji makar ima snagu da bude ravnodušan pred smrću. On je, zapravo, praznina. Njegov šešir s kanapom nije znak siromaštva, nego nedostatka smisla. Njegov glas, podignut u sitnoj prepirci, nije znak strasti, nego znak navike. Njegovo dugme nije simbol žrtve ili otpora, nego znak da se epoha održava tako što se stalno prišiva još jedno dugme.
Pravi junak, ako ga uopće ima, nisu ni mladić, ni njegov prijatelj, ni njihov razgovor. Pravi junak je tišina koja se širi autobusom. Ona kolektivna nemoć, ona spuštena pogleda, ona glava okrenuta prema prozoru. To je jedina konstanta epohe: da ljudi ćute, dok se sve oko njih raspada i krpi. I možda je to tragedija našeg vremena: što junak našeg doba nije ni veliki sanjar, ni strašni zločinac, nego samo prazni glas u prepunom autobusu, a oko njega tišina, beskrajna, jednaka i uvijek prisutna.
Kraća, kolumnistička verzija (Jergović to često radi kad kondenzuje priču u jednu zgusnutu refleksiju)
U podne, u pariškom autobusu S, izbila je sitna prepirka. Mladić s predugačkim vratom i šeširom privezanom običnim kanapom, nečim između mode i siromaštva, podigao je glas. Nije to bila svađa oko ideja, nego oko lakta i pogleda. Svejedno, zvučalo je kao da je važnije nego što jest. Putnici su, po starom običaju, zaćutali i gledali kroz prozor.
Kasnije, istog dana, mladić se pojavio na drugom mjestu, ovaj put sa prijateljem. Žalio se da mu je otpalo dugme s kaputa. Prijatelj mu je, s mirom kakav se uči u generacijama, rekao: „Prišij novo. Ili dva.“ U tom savjetu nije bilo ni ironije ni dubljeg smisla. Bio je to tek praktičan način da se izbjegne nelagoda.
Ipak, u tim sitnicama, jednom kanapu, jednoj prepirci, jednom dugmetu, sabrano je sve. Balzakovi junaci imali su strasti, Floberovi iluzije, Kamijevi dileme. Mladić iz pariškog autobusa nema ništa. On je praznina koja govori, a njegovi saputnici su tišina koja je prihvata.
Ako tražimo junaka našeg doba, nećemo ga naći u njemu. Naći ćemo ga u toj tišini: u pogledima zabijenim u pod, u rukama što se grčevito drže za šipku, u želji da se stigne do stanice bez riječi. Pravi junak nije onaj koji viče, nego oni koji ćute. A ta tišina, stalna i ponavljana, traje duže od svake prepirke i svakog dugmeta.