(Napomena: u formi dnevnika pariske tinejdžerke iz sedamdesetih godina. Ton ličan, intiman, povremeno ironičan, s refleksijama koje izlaze iz sitnih svakodnevnih događaja. Jezik jednostavan, razgovoran, sa ponekim francuskim izrazom/slengom da uhvati lokalnu boju. Pariz 1970-ih — Monmartr, bistroi, slikari, pisci, studenti koji piju kafu, jedu kroasane i raspravljaju o politici i revoluciji. Događaj kao ogledalo jedne epohe, osećaj odrastanja u gradu punom istorije i apsurda. Završnica: otvorena i refleksivna, više filozofska nego poverljiva.)
Pariz, utorak
Autobus S, oko podneva. Vrućina lepljiva, prozori zamagljeni, svi kao sardine. Uvek mislim da će metro da pukne od gužve, ali autobus je gori. Danas sam se našla unutra, između jedne gospođe s velikim cegerom i nekog meca koji miriše na cigarete „Gauloises“. I taman kad sam poželela da sam ostala u bistrotu na Monmartru, gde su moji copains pili kafe i raspravljali o revoluciji, desilo se.
Lik s vratom dugim k’o lampion ustaje, šešir mu privezan običnim kanapom, kao da se sprdao s celim Parizom i našom idejom šta je moda. I, naravno, odmah se zakačio s nekim. Sitnica: pogled, rame, možda laktom udaren. Ali dovoljno. Glas mu je odjeknuo kao da se nalazimo u nekoj improvizovanoj sali, a ne u autobusu. Nije važno šta je rekao. Bilo je dovoljno da svi oko mene počnu da zure kroz prljava stakla, da sklanjaju oči. Neko se pravio da spava, neko da čita Le Monde, ali zapravo smo svi disali pliće, kao da se bojimo da nam glas ne otme i ono malo vazduha.
Mislila sam: Pariz je video i giljotine i barikade, ali najteže podnosi male, glupe čarke u prepunim autobusima.
Popodne, pred poštom na Bulevaru, opet on. Kao da grad nema dovoljno lica pa reciklira isto. Bio je sa prijateljem, i, verovala ti ili ne, žalio se da mu je otpalo dugme s kaputa. Prijatelj mu je rekao: „Prišij još jedno, biće ti bolje.“ Toliko. Nema filozofije, nema revolucije, nema Balzaca ni Sartra. Samo dugme i igla.
A ja sam pomislila: sve naše epohe, sve rasprave u bistroima, sav taj Pariz umetnika i studenata, sve se svede na to – na jedno dugme koje treba da se prišije, na improvizaciju da kaput stoji. Kao što improvizujemo i mi, klinci iz Latinske četvrti, između ideala i stvarnosti.
Smešno je, ali možda je to i metafora našeg života. Da se sve krpi, da se sve drži na koncu. Da se istorija ponavlja u sitnim scenama, u autobusu što miriše na znoj i u savetima oko kaputa.
Ponekad mislim da Pariz nije ni Sena, ni Notre Dame, ni Montmartre. Pariz je ovaj osećaj u stomaku, kad shvatiš da junak našeg doba nije ni revolucionar ni pesnik, nego neki tip sa šeširom na kanap i kaputom bez dugmeta.
I da je naš zadatak – samo da naučimo da prišijemo novo dugme, dok čekamo sledeći autobus.