(Napomena: Kajkavsko narečje, slikovit, grub, ali poetski jezik. Kombinacija proznih odlomaka i balade u stihovima (kao u Baladama Petrice Kerempuha). Ton groteskan i rugalica, sa snažnim satiričnim nabojem. Kerempuh progovara direktno, s visine, sarkastično i groteskno, kao moralni glas epohe.)
Proza
Oko podneva, pred jednim mostom v Parizu, aftobus S zagnjavil se kak’ svinjac na sajmu. Nutra gužva, smrdi po znoju i po starim gazetama, a med ljudima stoji jedan mladič. Vrat mu dug kak’ žirafa, šešir mu svezan kanapom, kak da je siromak z kramara kupil zadnju krpu. V pendžeru sunce peče, a on se s nekim posvadil. Sitna čarka, ništ’ pametno. Samo glasovi kaj se dignu i padnu kak’ žabe v bari. Putniki šute. Nitko ne veli ništ. Samo gledi v pod, kak da bu tam’ našel spas.
Kasneje, dve ure posle, pred poštom na bulvaru, isti taj mladič opet. Kak privid. Kak sablast. Ovaj put s pajdašem. Žali se, kakti jadnik: „Dugme mi je otpalo z kaputa.“ A prijatel mu veli: „Prišij novo, još jedno, pa bu stajalo.“ I to je cela mudrost. Cijeli svijet sveden na jedno dugme. Cijela epoha šiva se i krpa koncem, dok se kaput raspada.
A narod? Narod šuti. Gledi v pendžer, v kamen, v pod. Nit ne diše, nit se buni. Kak v grobu. Junaki su mu papige, lutke kaj blebeču naučene fraze.
I s brijega Kerempuh se nasmije, pa reče:
— Eh, ljudi moji, kak’ bu vam i bilo, kad vam junaki na dugmetu visiju, a pamet se v kanap vuče.
Balada o mladiču z kanapom
V aftobusu, v podne vroče,
zapenil se jedan glas,
mladič vratič, šešir z kanapom,
zmetnul celi narod v trans.
Posvadil se, glupe reči,
putniki se v pendžer sklonu,
strah je škripal med kostima,
kak da vrag se nutra kronu.
Dve ure pak, pred poštom grada,
gle ga opet, isti krelac,
žali dugme s kaputa mu,
frend mu veli: „Prišij, bedak!“
Tak se krpa ova vura,
tak se šiva čitav vek,
narod šuti, kaput puca,
papagaji bleje tek.
A Kerempuh z brega veli,
smijuč se pod sunčec žarko:
„Dugme, kanap, prazne fraze —
to je vaše carstvo, starko!“