(Odlike Sto godina samoće: magijski realizam, cikličnost vremena, rodoslovni/porodični prizvuk, pripovedanje koje prirodno spaja čudo i svakodnevicu, dugačke hipnotičke rečenice sa ritmom i precizno doziranom slikovnošću, melanholična ironija, kolektivna sećanja, proročki signali, predmetnost koja oživljava.)
Letopis zlatnog doba
Pre nego što je sunce počelo da meri razdaljine između nadanja i saobraćajnih znakova, linija 26 razvezla je svoje sedište kroz grad kao kroj koji prikriva višak šavova, i muškarac obrijane glave, u crnoj majici koja je pripijala reči uz kožu, počeo je da izgovara refren „zlatnog doba“ kao da se zaklinje u pun mesec, dok su studenti, nasleđeni unuci nekadašnjih glasova, dobili svoje novo ime „marionete“ i poneli ga kao privremenu dijagnozu; putnici su ćutali, ali tišina nije bila prazna, podovi su krckali kao starinske knjige, a prozori su na unutrašnjoj strani skupljali kondenzovane uzdahe, koji će se popodne širom grada presložiti u vest da je Kuća vlasti, baveći se blagorodnim oglasima, imala mnogo posla. Te noći pre te noći, barem jedna baka je zakopčala poslednje dugme na svom crnom kaputu i, setivši se kako je njen brat jednom davno u istom parku držao transparent koji je verovao da se ne može saviti, prekrstila je ime Vođe kao da prelazi preko praga.
Pionirski park je znao ko dolazi pre nego što su došli; dogovoreno je bilo da platna šatora gledaju u istom smeru i da vetar, koji razume jezike traka i čičaka, uputi reči samo onima koji mogu da se pretvaraju da ih ne čuju, pa kada su se pristalice predstavile kao studenti, park im je, iz ljubaznosti naučene od lišća koje svaki septembar postaje novo, uzvratio kratkim jesenjim šuštanjem koje liči na aplauz. A onda su stigli oni drugi, pravi studenti čiji su pradedovi na istim klupama, u vreme pre vremena, ogovarali iste vesti pod drugim imenima, i granica je, kao u dobro odmerenoj lekciji anatomije, najpre prohujala kroz ramena, zatim prešla u dlanove, i na kraju, kad su batine obavile svoj nemušti posao, razlila se u travu koja je, znajući da je vlast odsutna zbog promene vetrova i zauzetosti oglasa, odlučila da svakom tragom blata upiše kratku fusnotu o prolaznosti.
Kuća vlasti, o kojoj se govorilo da poseduje najveći zid za šivanje budućnosti, bila je daleko i uvek blizu: u njenim prozorima su se presijavale reklame deterdženata koji znaju da skinu krivicu s tkanine, a iz njenih hodnika je izlazio miris papira na kojem je unapred odštampano opravdanje za sve što će se dogoditi, pa i za ono što se već dogodilo; studenti su, ne znajući da su naslednici glasova iz drugog doba, govorili na vetru koji ih je prevodio s jezika na jezik, s košulje na košulju, i jedna od traka što su obeležavale putanju stadala je s kolca, odskočila i uhvatila se za grančicu, kao da je htela da ostane još malo na svetlu. Čovek iz jutarnjeg autobusa već je bio daleko, repeticija njegovih reči odlagala se za sutra, a mi, koji smo se slučajno zatekli između dve sezone, znali smo da senke kojima park oblači aleje nemaju kratkoročna sećanja nego rodoslov koji ide ukrug i vraća iste suze pod drugačijim imenima. Kad je vetar prestao i svetlo potonulo u travu, na ivici pločnika ostala je mala, poluprovidna plastika od flaše, zaglavljena između dve latice, i tu je, spremna da učini sećanje lakšim nego što jeste, blago drhtala kao senka koja svakog sutra ponovo uči kako da pamti.