Gospođa ministarka u Parizu
Gospođa Saveta, supruga jednog veoma važnog čoveka koji više nije ministar, ali se još uvek tako predstavlja, putovala je Parizom i vozila se autobusom S.
— Jao, Milice, kako je ovde sve otmeno! — uzdahnu ona svojoj prijateljici. — Čak se i narod vozi kulturnije nego kod nas.
U tom trenutku ugleda mladića sa neobično dugim vratom i šeširom vezanim kanapom.
— Vidi ga! — šapnu. — Ovo mora da je neka velika porodica.
— Kako znaš?
— Pa zar ne vidiš vrat? Takav vrat ne može imati običan čovek.
Mladić se nešto posvađa sa drugim putnikom.
— Aha! — uzviknu gospođa Saveta. — To je sigurno politika. Kod uglednih ljudi sve je politika.
Nekoliko sati kasnije, šetajući Parizom, opet ugleda istog mladića.
Ovoga puta razgovarao je sa prijateljem.
— Otpalo mi dugme s kaputa — reče mladić.
— Prišij drugo — odgovori prijatelj.
Gospođa Saveta zastade.
— Milice, jesi li čula?
— Šta?
— Dugme!
— Pa?
— Pa zar ne razumeš? Čovek koji može tek tako da prišije novo dugme mora biti imućan.
— Ili krojač.
— Ne budi smešna.
Zatim se zamisli.
— Znaš šta sam primetila? U Evropi ljudi ne pitaju ko je čovek. Gledaju mu šešir, kaput i dugmad.
— A kod nas?
— Kod nas je još gore. Mi prvo pitamo ko mu je zet.
I tako je gospođa Saveta iz Pariza ponela jedno veliko saznanje:
Nije važno kakav je čovek. Važno je kako izgleda da mu ide.