(Napomena: verija je napisana u stilu Albaharija, introspektivno, fragmentarno, sa fluidnim prelazima između spoljnog i unutrašnjeg sveta. Pripovedač je nenametljiv i nepouzdan, više posmatrač sopstvenih reakcija nego sigurni vodič. Spoljašnja scena pretače se u unutrašnje asocijacije i misli. Struktura nije linearna naracija, već niz slobodnih pasaža i refleksija, sa tihim „pukotinama“ u tekstu.)
Autobus je bio prenatrpan, kao i obično u to doba dana. Nisam ni znao gde sam tačno stajao, možda bliže sredini, možda na kraju, sve mi se u tim trenucima mešalo. Znoj sa vrata susednog putnika klizio je niz moj rukav i imao sam osećaj da se granice između tela brišu, da svi postajemo jedno telo koje diše prebrzo.
U tom zbijenom prostoru, neki mladić je podigao glas. Nisam odmah shvatio o čemu se radi. Najpre sam čuo samo ton, onaj povišeni, prepoznatljivi zvuk koji se probija kroz brujanje motora i škripu kočnica. Posle sam razaznao reči. Nisu bile naročito važne, više nalik sitnoj čarki oko ničega: da li ga je neko nagazio, ili mu se neko suviše približio. Zanimljivo je, pomislio sam tada, kako se rečenice u gužvi ne pamte, pamti se samo ritam. Ton. Udarac glasa o prozor.
Pogledi su se, na trenutak, ukrstili. Njegov vrat bio je tanak, gotovo neuobičajeno. Šešir na glavi držao se na mestu nekim improvizovanim kanapom, kao da se cela njegova figura održava samo zahvaljujući tom tankom detalju. Nisam rekao ništa. Nisam ni pomerio ruku. Čarka se završila sama od sebe, kako je i počela, ali osećaj da sam prisustvovao nečemu ostao je.
Nekoliko stanica kasnije, našao je slobodno mesto i seo. U tom sedenju, kao da je čitavo njegovo telo odjednom postalo manje opasno. Autobus se nastavio kretati, a lica su se nizala, jedno za drugim, bez glasa, bez imena. Gledao sam kroz staklo i pitao se da li i drugi primećuju te male transformacije, ili samo ja preterujem.
Kasnije tog dana, mnogo kasnije, video sam ga opet. Nisam siguran da li je to bilo pred ulazom u poštu ili kod železničke stanice, možda sam oba mesta pomešao. Stajao je sa nekim, prijateljem ili poznanikom. Razgovarali su. Nisam hteo da slušam, ali rečenica je došla do mene, kao da je namerno bila glasnija: žalio se da mu je otpalo dugme s kaputa.
Prijatelj mu je odgovorio bez oklevanja, s nekom lakoćom: „Ušij još jedno dugme više, pa će kaput bolje stajati.“ Čuo sam i to, i odmah sam znao da će mi ta rečenica ostati. Ne zbog praktičnosti, nego zbog nečeg drugog, nečeg što nisam umeo da imenujem.
Možda je to bio način na koji se istorija skriva u sitnicama. Možda je to bio znak da se velike promene uvek svedu na mala rešenja. Ili sam samo tražio smisao tamo gde ga nema.
Nisam im prišao. Samo sam produžio dalje, noseći u sebi i čarku iz autobusa i savet o dugmetu. Ponekad pomislim da su to dva dela iste priče, kao da je sve unapred napisano, a ja samo prolazim kroz rečenice.
Danas, kad se setim, nisam siguran ni da li se sve to dogodilo baš tako. Možda sam nešto dodao, možda sam nešto izostavio. Ali jedno znam: u svakoj gužvi tražim onaj glas koji se podigne, i u svakoj rečenici koju slučajno čujem, osluškujem trag paralele koju samo ja mogu da vidim.