(Odlike 1984: totalitarna atmosfera, nadzor, službeni slogani/kontradikcije, „novogovor“-logika, birokratski žargon, rituali lojalnosti, hladna ironija, unutrašnje samocenzurisanje.)
Jedan zapis iz prevoza
Jutro. Ulazim u autobus kroz zadnja vrata jer prednja bolje vide. Na plafonu četiri kamere, u uglovima crne tačke koje migolje kad pokušam da ih ne primetim. Kažu da su postavljene radi „mirne budnosti“ koju Partija preporučuje kao oblik odmora. Ja se odmaram tako što se ne pomeram. On, kontrolor u civilu, pregledava karte kao da prebira po žicama; oči mu rade bez pauze. Pored mene stoji čovek sa dugim vratom. Kragna mu je kruta, a jedno dugme beži nijansu, kao i kad rečenica ne pristaje jeziku. On podiže bradu, sitan signal da je sve u redu. Ja spuštam pogled na svoje cipele i zapisujem u sebi: kragna, dugme, brada. U plastičnom okviru iznad staze treperi poruka Uprave za skladno neslaganje: „Složno odstupanje je dokaz saglasja.“ Klimam jer je dobrovoljna obaveza udobnija od svake sumnje.
Tokom dana. Ekrani u vozilima ponavljaju vesti o uštedi svetla; svetlo je dovoljno uštede da nas sve dotakne. Na pauzi čujem kako revizor-ideolog izgovara novu normu: „Jedna misao, jedan smer, više mogućnosti.“ Mi klimamo glavama različito, a izgleda isto. Ja držim ruku na šipci i vežbam lice koje ne zna preterivanje. Dugovrati je i dalje tu, preseda na tri stanice pre mene, stoji uvek pod posterom sa Vođinim profilom. Na posteru piše da sloboda nije stvar ukusa nego mere. Mera je određena Sekcijom za umirenu mobilnost, koja garantuje kretanje bez posledica. Kad izlazimo, red se formira sam, kao da ga je neko nacrtao kredom. Jedna žena mi šapće da je „slobodni pritisak“ zapravo normalna promjena vremena. Ja joj kažem da je kreda kišom izbrisiva i da se zato linije moraju crtati svaki dan. Onda ćutimo jer je razgovor postao predug za naše potrebe.
Popodne. Simulacija evakuacije, najavljena kao provera ljubaznosti. Revizori nas raspoređuju u kolone po dvoje: majke sa decom, zatim oni koji nemaju decu, zatim oni koji imaju previše misli. Ja sam u trećoj koloni jer je sve lakše kad znaš gde pripadaš. Dugovrati se ne pojavljuje. Njegovo dugme sada pripada nekom drugom. Shvatam da je podsetnik zamenjiv, kao i svaka činjenica. U formularu Direkcije za urednu raznolikost stavljam kvačicu kod „prisutan“, zatim kod „odrediv“, zatim kod „primer“. Nikad nisam bio primer, ali redak broj pruža zaštitu: ne vidi se od istih.
Uveče. Ekrani gase zvuk i nalaze nam tišinu. Ja brojim korake do stana, čuvam isti ritam u hodniku. U liftu stoji ogledalo sa diskretnom porukom o samoobnavljanju ugleda. Otključavam vrata i prepisujem u glavi današnji inventar: jedno pogrešno dugme, dve izbegnute rečenice, tri uredna klimanja, četiri kamere. Misao je stala tamo gde je trebalo. Presuda je kratka: nadzor se najbolje čuva iznutra.