Dobro jutro, Beograde — O glasnim i tihim ljudima
U autobusu broj 26 jedan čovek je juče govorio glasno. Ostali su ćutali.
U našim autobusima uvek neko govori glasno. Razlika je samo u tome što ponekad niko ne ćuti.
Govorio je o zlatnom dobu.
Narodi najčešće saznaju da žive u zlatnom dobu tek kada im to neko objasni.
Putnici su gledali kroz prozor, u pod, u telefon, u svoje cipele.
Kad čovek ne sme da gleda u istinu, počinje da proučava obuću.
Dva sata kasnije isti čovek našao se među ljudima koji su se predstavljali kao studenti.
Kod nas se mnogi predstavljaju kao nešto drugo.
To je jedina proizvodnja koja ne prestaje.
Kad su stigli pravi studenti, počeli su povici, guranje i batine.
To se često dešava kada se sretnu original i kopija.
Policije nije bilo.
To ne znači da je bila zauzeta. Ponekad odsustvo ima svoj raspored rada.
Najzanimljiviji u celoj priči nisu ni glasni ni nasilni.
Najzanimljiviji su oni koji su sve videli.
I sutra će opet reći da nisu.
Beograde, dobro jutro!
Čuvajte svoj glas.
Nije opasno kada jedan čovek govori preglasno.
Opasno je kada se hiljadu ljudi navikne da ćuti.