O dugmetu i čoveku
U autobusu S stajali smo zbijeni jedni uz druge, kao ljudi koji dele istu sudbinu, a ne znaju ništa jedni o drugima. Tada sam ugledao mladića s neobično dugim vratom i šeširom čija je traka bila zamenjena običnim kanapom. Zbog čega sam zapamtio baš njega? Možda zato što čovek, okružen mnoštvom, traži ono što odudara, da bi poverovao da i sam nije sasvim izgubljen u masi.
Između njega i nekog putnika izbila je sitna čarka. Ništa važno. Nekoliko reči, jedan pogled predugo zadržan. A ipak, takvi trenuci otkrivaju koliko smo krhki. Potrebno je malo da se poremeti red, i još manje da se taj red ponovo uspostavi, jer ljudi više vole mir nego istinu, čak i kad je taj mir samo privid.
Kasnije sam ga video na ulici. Stajao je s prijateljem i govorio o dugmetu koje mu je otpalo s kaputa. Prijatelj mu je savetovao da prišije još jedno.
Tada sam pomislio kako je ceo naš život možda samo pokušaj da prišijemo nova dugmad na staru odeću. Ne popravljamo ono što je puklo; samo odlažemo raspadanje. Zakrpimo jednu rupu, pojavi se druga. Utešimo se jednom nadom, izgubi se druga.
Mladić je klimnuo glavom kao da je čuo važnu mudrost. Možda i jeste. Jer čovek ne živi od velikih istina. One ga često slome. Živi od malih popravki, od sitnih obmana, od verovanja da će jedno novo dugme održati kaput na okupu još jednu zimu.
A možda je i to dovoljno.