Ćutanje
U autobusu je bilo zagušljivo, ne zbog vrućine nego zbog ljudi koji su ćutali. Uvek me je više plašila tišina od buke, jer buka otkriva neslaganje, a tišina skriva sve.
Jedan čovek govorio je glasno o blagostanju, o redu, o sigurnosti. Njegove reči padale su po nama kao kamenčići po vodi. Nisu bile naročito važne; važnije je bilo to što niko nije odgovarao. Posmatrao sam lica oko sebe. Neko je gledao kroz prozor, neko u pod, neko u svoje ruke. Svako je pronašao mali zaklon.
Pitao sam se šta je ćutanje. Mudrost? Strah? Umor? Ili sporazum koji sklapamo sa sobom da bismo lakše preživeli dan?
Kasnije sam istog čoveka video među ljudima okupljenim kraj parka. Kada su se pojavili oni koji su mislili drugačije, najpre su došli povici, zatim guranje, pa udarci. Sve se dogodilo brzo, kao da je nasilje već postojalo i samo čekalo priliku da se pokaže.
Policije nije bilo.
Ali odsustvo ponekad govori jasnije od prisustva.
Stajao sam po strani i osećao nelagodu zbog koje nisam znao kome pripada. Njima? Meni? Svima nama?
Čovek želi slobodu, govorio sam sebi, ali želi i sigurnost. A kada mora da bira, često izabere ono što ga manje plaši. Tako nastaju tvrđave. Ne grade ih samo vlasti. Gradimo ih i mi, od svojih strahova, od svojih ćutanja, od svoje želje da ne budemo primećeni.
I zato nisam bio siguran da li me više uznemirava glas čoveka koji govori ili tišina ljudi koji slušaju. U jednom je bila sila. U drugom pristanak.
A između njih, kao i uvek, stajao je čovek sam sa sobom.