Zlatno doba, jebiga, samo bez računa
Autobus broj 26 usporija kraj one velike kuće di se narod, navodno, predstavlja sam sebi. U autobusu vruće, tijesno, smrdljivo od straja i dezodoransa. Među sviton stoji jedan krupan tip, glava obrijana, majica crna, glas službeni.
Niko ga ništa nije pita. Zato je i govorija.
— Ovo vam je zlatno doba! Stabilnost! Rast! Vođa! Studenti su plaćenici!
Svit šuti. Jedna baba gleda u kartu. Jedan čovik u patike. Jedan mali u mobitel, ka da će ga ekran proglasit nenadležnim.
— Je li ovaj njihov? — šapne neko.
— Kojih njihovih?
— Pa onih šta su uvik naši kad tuku, a ničiji kad ih slikaju.
Niko se ne smije. Nije da nema smisla za humor. Ima ga. Samo ga čuva za privatno.
Dvi ure posli, isti tip kod parka, među šatorima i studentima koji su studenti otprilike koliko je panceta voće. Dođu pravi studenti. Ili barem oni koji još nisu dobili službenu potvrdu da su strani elementi. Krene guranje, psovanje, batine.
— Ko tu koga tuče? — pita jedan.
— Ne zna se još. Čeka se saopćenje.
Policije nema. To je valjda najnovija metoda javnog reda: pustiš nered da se sam legitimizira.
Sutra će svi reć da nisu vidili dobro. Sunce bilo jako. Dim od roštilja. Povijesne okolnosti.
A možda je stvar jednostavnija.
U zlatnom dobu zlato nose oni gore, a ovi doli samo sjaj u oku kad dobiju pendrek.