Doktor zlatnog doba
U autobusu broj 26 stajao je čovek koji je veoma glasno govorio o zlatnom dobu.
Putnici su ćutali.
Neki iz straha.
Neki iz navike.
A jedan gospodin pored mene šapnuo je:
— Doktor je rekao isto.
— Koji doktor?
— Pa doktor.
To je, očigledno, bilo dovoljno objašnjenje.
Kasnije sam saznao da se radi o veoma uglednom stručnjaku.
Niko nije umeo tačno da objasni čime se bavi.
Ali svi su znali da je ugledan.
Uveče, kod Pionirskog parka, sretoh nekoliko ljudi koji su raspravljali o događajima.
— Doktor podržava stabilnost — reče jedan.
— Ne, doktor podržava studente — odgovori drugi.
— Ja sam čitao da doktor podržava dijalog.
— Ja sam čitao da podržava razvoj.
— A šta je zapravo rekao?
Nastade tišina.
To niko nije znao.
Ali svi su ga citirali.
Sutradan su se na doktora pozivali i vlast i protivnici vlasti.
Jedni su tvrdili da potvrđuje njihove uspehe.
Drugi da potvrđuje njihove kritike.
Sam doktor je za to vreme davao intervju u kome je govorio toliko oprezno da se iz njegovih reči moglo zaključiti gotovo sve.
I upravo zato je bio cenjen.
Narod je bio zadovoljan.
Vlast je bila zadovoljna.
Protivnici su bili zadovoljni.
Samo je istina ostala pomalo zbunjena.
Jer u zemlji u kojoj se svaka rečenica meri titulom onoga ko ju je izgovorio, često nije važno šta je rečeno. Važno je samo da ispred imena piše: „dr”.