Radoje Domanović – Razmišljanje jednog običnog srpskog vola (Keno)

Reading Time: < 1 minute

Šta sam čuo o jednom pariskom vratu

Čuo sam od ljudi jednu čudnu priču iz Pariza, iz nekakvog autobusa S, gde se, vele, sabio svet tako gusto da bi se i mi volovi u štali postideli takvog reda.

Među njima beše jedan mladić duga vrata, sa šeširom na kome nije bila traka, nego nekakav kanap. Ljudi su ga gledali začuđeno, kao da je s neba pao, a meni odmah bi žao toga vrata. Jer znam ja šta znači imati vrat koji drugi mere. Moj je vrat odavno naučio jaram, ali ljudi, kako čujem, imaju mnogo tanje vratove i mnogo teže jarmove.

Mladić se posvađao s nekim putnikom. Jedan veli: gurnuo ga je. Drugi veli: nije. A ja pomislih: čudna stvorenja! Kad mi volovi stanemo jedan drugome na nogu, mi znamo da je tesno. Ljudi odmah traže krivca, čast, pravo i svedoke.

Kasnije su istog mladića videli s prijateljem. Žalio se da mu je otpalo dugme s kaputa. Prijatelj ga posavetova da prišije drugo, malo više.

Tu sam se najviše zamislio.

Ljudi, dakle, kad im nešto popusti, ne pitaju šta ih steže, nego gde da prišiju novo dugme. Kad im visi kaput, poprave dugme. Kad im visi život, poprave reč. Kad im visi sloboda, poprave držanje.

Moj jaram je bar prost i vidljiv. Njihov je fin, pristojan, zakopčan i zove se civilizacija.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *