Razmišljanje o zlatnom jarmu
Čuo sam, opet od ljudi, za jedan autobus broj 26, što je prošao kraj Narodne skupštine u Beogradu. U njemu, vele, stajao krupan čovek, obrijane glave, u crnoj majici, pa počeo da hvali Vučića i da govori kako je nastupilo zlatno doba Srbije.
Govorio je o rastu, stabilnosti i snažnom vođstvu. Studente je nazivao zapadnim marionetama. A narod u autobusu ćutao.
Tu sam se ja, običan vo, zastideo umesto ljudi.
Meni kad stave jaram, ja ćutim jer nemam ljudsku reč. Kad me povedu, idem jer ne znam zakon, ni skupštinu, ni ustav, ni pravo na pobunu. Ali čovek ima jezik, ima oči, ima pamet, ima uspomenu na pretke, pa opet ćuti kad mu strah stane za vrat. I još to ne zove strahom, nego oprezom.
Dva sata kasnije, isti čovek viđen je kod Pionirskog parka, među nekima što su se predstavljali kao studenti. Kad dođoše pravi studenti, nastadoše povici, guranje i batine. Policije nigde.
Kod nas volova, kad nas gone, zna se ko drži štap. Kod ljudi, izgleda, štap često nije vidljiv, ali svako zna odakle bi mogao da padne.
Najčudnije mi je bilo što su se ljudi tukli oko toga ko je pravi, a ko lažni student. Kao da jaram postaje lakši ako ga nosiš s ispravnom legitimacijom.
Mi volovi bar ne pevamo svom jarmu.
Ljudi ga ukrase velikim rečima, pozlate ga, poklone mu se, pa kažu: zlatno doba.