(Napomena: Evo jedne verzije u stilu Borisa Dežulovića, onako kako je pisao u Feralu i Slobodnoj Dalmaciji – ironija, groteska, malo psovke i dalmatinski žargon)

Oko podne, vrućina u Beogradu taman za fjaku, al’ nema tu gušta. Autobus 26, kod Skupštine, pretvorio se u pokretni politički kabare. Na sredini stoji lik – ćelav k’o bulb, u crnoj majici toliko uskoj da mu vidiš svaki šnicel od teretane. I onda – koncert. Šušur u vazduhu, a on grmi o „zlatnom dobu“, o Vučiću, o tome kako nam nikad nije bilo bolje. Ekonomski rast, stabilnost, snažno vođstvo – sve izrečeno kao da čita sa papira, ko da je poludio Google Translate.

Studentariju naziva razmaženim mularijama, zapadnim plaćenicima. A jadni putnici, umisto da ga pošalju u tri pizde materine, samo ćute i gledaju kroz ponistre k’o da će im tramvaj iz Zagreba doći u pomoć. U autobusu strah reže k’o grezo pas, a niko ni da bekne.

Dva sata kasnije, isti tip, isti retaj, banija kod Pionirskog parka. Sad među šatorima, sa „studentima“ koji studiraju isključivo batinu i pajser. Kad su stigli pravi studenti – mladi, glasni, idealistični – krenula je fešta: psovke, udarci, guranja, krv. Policija? Nema je. Valjda na marendi.

I eto ti ga, još jedan sasvim običan dan u Srbiji, toj zemlji čuda u kojoj autobusi nisu samo prevozna sredstva nego i pokretne tribine, a demokracija je brudet u kojem uvijek ispliva ista riba: velika, masna, i smrdi na pegulu.