(Napomena: verzija u maniru Vladimira Arsenijevića iz U potpalublju, fragmentarno, s ponavljanjima, kao tok svesti, klaustrofobično i kružno)
Autobus broj dvadeset i šest. Vreo. Zagušljiv. Negde oko podneva, taman pred Narodnom skupštinom. Nema dovoljno vazduha, nema dovoljno prostora. Samo sabijena tela, pogledi u pod, nervozni trzaji ruku. Čuje se motor kako stenje, i onda — on. Taj tip. Obijana glava, sija. Crna majica, preuska, kao da jedva drži to telo koje bi najradije eksplodiralo. Ulazi i odmah se širi. Ne rečima na početku, nego samim sobom. Njegovo prisustvo je preglasno i pre nego što otvori usta. A onda otvara usta.
Vučić. Zlatno doba. Srbija nikad bolje. Ekonomija raste. Stabilnost. Vođa. Sve to u rafalima, precizno, bez greške, kao da čita s papira. Samo što nema papira, samo što je to već urezano unutra, u meso, u mišić. Napamet. Robotski. Ponavlja. Naglašava. Nema pauze. I mi ćutimo. Ćutimo, svi. Gledamo kroz prozor, u sopstvena stopala, u sedišta, u prazno. Strah je u vazduhu, diše zajedno s nama, kao dodatni putnik. Strah ima oblik, ima miris, ima glas.
Niko ne odgovara. Niko ni da trepne. Neko se trzne, neko skrene pogled, neko slegne ramenima. Samo to. Niko nema hrabrosti da nešto kaže. Jer znaš da ne bi govorio samo njemu, govorio bi svima koji stoje iza njega. A oni su uvek negde tu.
Dva sata kasnije. Pionirski park. Sive senke šatora po travi. Plastika i platno, natpisi o studentima, a studenti to nisu. Tu je on opet. Isti onaj iz autobusa. Kao da nikad nije ni izlazio. Kao da se autobus samo pretvorio u šator, a šator u gomilu. Kao da sve vreme idemo u krug. Njegov glas, isti onaj metalni, sad se meša sa povicima drugih. Vučić, vođa, stabilnost, a onda dolaze oni pravi, studenti s transparentima, s rečima koje zvuče živo. I odmah puca. Guranje, udarci, šake. Povici, batine. Sve se sruči u jednom trenutku, kao talas blata.
Policije nema. Nigde. Samo praznina. Samo muk. Samo osećaj da smo svi zatvoreni u istom prostoru, sabijeni, disanje kratko, sve se ponavlja, dan za danom, godina za godinom.
I kao u potpalublju. Bez prozora. Bez vazduha. Bez izlaza. Samo beskonačno kruženje. Samo osećaj da tonemo.