(Napomena: verzije osnovne beleške u stilu Borislava Pekića i njegove distopije Besnilo, sa pekićevskim filozofskim digresijama – između dokumentarnog i metafizičkog, kliničkog i političkog)
Simptomi
Autobus broj 26, tog podneva kod Narodne skupštine, nije bio samo prevozno sredstvo. Bio je hermetički zatvoreni eksperiment. U njemu se moglo posmatrati kako se bolest društva manifestuje u mikroskopskom prostoru.
Kada se podigao krupan čovek, obrijane glave i u crnoj majici, njegove reči nisu bile mišljenje nego simptom. Govorio je o „zlatnom dobu“, o „vođstvu“, o „stabilnosti“, kao da ponavlja mantru naučenu napamet, kao da nije govorio on, već patogen kroz njega.
Strah se širio tiho, kao nevidljiv aerosol. Putnici su spuštali poglede, bežali u tišinu. Jer u društvu koje je obolelo, pogled postaje opasna stvar, može izazvati reakciju.
Dijagnoza
Čovek u crnoj majici nije individua. On je funkcija. Kao i svaki zaraženi organizam, on je izgubio sopstveni kôd i postao nosilac tuđeg.
U kliničkoj slici društva, ovakve figure pokazuju dve stvari: prvo, bolest je sistemska, jer pojedinac se ne rađa takav; drugo, bolest je infektivna, jer tišina oko njega govori da i oni koji se ne slažu, već nose klicu.
U zdravom telu postoji refleks odbrane: odgovor, otpor, makar cinični osmeh. Ovde ga nema. Dijagnoza je jasna: imuni sistem nacije je duboko kompromitovan.
Epidemija
Dva sata kasnije, čovek se pojavio među šatorima u Pionirskom parku. To je obrazac širenja, ne slučajnost. Virus uvek traži novo tkivo, novo plodno tle.
Lažni studenti, umesto stvarnih, nisu tu da uče, nego da prenose. Kad su naišli pravi studenti, organizam slobode, virus je reagovao burno: udarci, psovke, povici. Groznica kolektivnog tela.
Policije nije bilo. Ali odsustvo policije nije pasivnost, već strategija. U društvu koje je obolelo, imuni sistem ne brani domaćina. On ili se povlači, ili se okreće protiv njega.
Digresija o poslušnosti
Poslušnost nije prirodno stanje čoveka. Ona je kao virus, nametnuta, iznuđena, multiplicirana kroz strah. Njena moć ne leži u sili, nego u tišini koju stvara. Tišina je najpouzdaniji znak da bolest napreduje.
Svaka reč poslušnog čoveka je laž koja se predstavlja kao istina. I što više laži izgovori, to se čini da je zdraviji. Samo što je to zdravlje privida, zdravlje raka.
Digresija o bolesti društva
U Besnilu, svaka životinja na aerodromu postaje prenosioc, sve dok i sam čovek ne postane pseći odraz svoje sopstvene nemoći. Tako i ovde: čovek u crnoj majici nije jedini. On je samo prva jasno vidljiva metastaza.
Bolest društva ne pogađa prvo telo, već dušu. Ona briše razliku između istine i laži, između hrabrosti i kukavičluka. U tom brisanju rađa se novo biće: poslušni čovek, koji živi od straha i hrani se ponavljanjem.
Digresija o metafizičkom značenju tišine
Tišina u autobusu nije samo strah. Ona je metafizička granica. To je trenutak kada čovek prestaje da bude čovek i postaje masa.
U toj tišini nestaje razlika između pojedinca i okoline. Ona je praznina koja liči na smrt, jer i smrt je najdublja tišina. A u toj smrti reč „zlatno doba“ zvuči kao liturgija nad praznim grobom.
Prognoza
Ono što je viđeno tog dana nije samo politika. To je patologija. Epidemija poslušnosti koja se prenosi pogledom, ćutanjem, ravnodušnošću.
Kao u Besnilu, zaraženi čovek nije više čovek, već simptom. Tako i ovde: jednom kada progovori rečima koje nisu njegove, on prestaje da bude individua i postaje deo kolektivne bolesti.
Srbija nije država. Srbija je pacijent. A pitanje koje ostaje nije ko vlada, već da li bolest može biti zaustavljena pre nego što domaćin zauvek nestane.