Autobus u jednoj rečenici
(Odlike proze iz Une: razgovorni, direktan, ispovedni monolog u prvom licu (muški narator); lagana melanholija + vidljiv humor i autoironija; tempo „u jednom dahu“, fragmentaran, kao tok sećanja; blagi erotski podtekst (mirisi, dodiri, kragna, šoljica kafe) bez eksplicitnosti; urbane slike, živi dijalog, pop-kulturni detalji.)
Jutro nad Boulevard Saint-Germainom uvek počinje kao obećanje na putu do prvog kroasana, ja, koji sam obećanja odavno prestao da jem ozbiljno, ali ih mirišem vrlo pažljivo, guram se u autobus kod Odéona, desnom rukom držim se za metalnu šipku, levom za papirnu čašu kafe koja više greje prste nego ponos, i sve bi bilo u redu da se pored mene nije ukrcao tip sa vratom koji je kao da je odložen na tuđe rame, onaj dugački, aristokratski, pomalo komičan vrat, a kragna mu stoji ukrivo, jedno dugme beži naviše, drugo se pravi da ga se sve to ne tiče, i naravno da mi odmah proradi ona hronična slabost prema sitnicama koje obećaju priču: parfem gospođe s leve strane, Le Monde s naslova koji glumi sudbinu, kondenz na prozoru koji piše kratke pesme prstom; sve je to jedna rečenica, duža od autobusa, tek ponegde prekinuta da se udahne i kaže „pardon“.
Ili recimo: Nouvelle Vague svira iz nečijih slušalica, pa mi se čini da hodam kroz francuski film o muškarcu koji je rešio da se zaljubi kasno, ali svejedno, i to u devojku što drži Libération kao da je to pasoš za sreću, a na pramenu kose joj ostao trag jutarnjeg parfema, dodirne mi kragnu, ja se pravim da je vetar, ona se pravi da nije primetila, i tako idemo, ona, Pariz, ja i taj vrat u komšiluku koji traži pravo mesto u kadru.
Neko kaže „pont neuf“, ja odgovorim „stari mostovi važe za nove dane“, niko me ne čuje, što je fer, jer ni ja sebe ne čujem kad preteram s ironijom; u jednom džepu nosim tri reči koje neću reći, u drugom sitniš za flert, u glavi spisak kafića gde konobari još uvek veruju da kafa leči neuspehe.
Nekad čovek poželi da zvučnik progovori kao psihijatar: „Gospodine, sledeće stajalište je priznanje.“ Umesto toga kaže: „Île de la Cité,“ i sve postaje jednostavnije; neko se smeje, neko odmahuje, ja vežbam one male poglede koji ostaju pristojni, a govore „hajde da verujemo da dan ima smisla“. Tip sa vratom napokon nađe balans, dugme se smiri, autobus stane, i dok izlazim, vidim u odrazu prozora to moje lice koje se, šta će, i dalje nada da će ga neko misliti kao što ga misle stari mostovi; prstom povučem jednu, kratku crtu po magli, i ostane samo ta linija, šećerna, nežna, koja klizi i nestaje.