Karta
(Odlike Ranih jada: tih, precizan, emocionalno suzdržan glas; dečja perspektiva uz diskretnu montažu odrasle svesti; dokumentarna pažnja prema sitnicama (mirisi, boje, zvuci); melanholija bez patetike; vinjetna optika; svakodnevni predmeti kao nosioci težine; blag humor i ironija; senka nadolazeće nesreće.)
Ustali smo rano jer kažu da je tako sigurnije. Majka mi je dala novčiće i zgužvanu kartu od juče. Na njoj su dve rupe. Ako ih spojiš, nastane mala osmica, kao naočare za mrak. U autobusu 26 ima mnogo ramena i jakni koje mirišu na vlažnu vunu. Validatori ponekad pište, ponekad preskaču, kao da i oni lažu i ćute kad treba.
Na sredini stoji čovek obrijane glave, crna majica zalepljena za kožu. Govori glasno, kao učitelj iz lošeg sna. Kaže „zlatno doba“ i „marionete“. Nije smešno. Stariji su tiši nego inače. Gledaju kroz prozore, kroz reklame, kroz sopstvene naočare, kao kroz vodu. Meni se čini da autobus stoji, iako zvuk točkova bruji. U tom brujanju ima nešto kao kad ti se uši pune krvlju posle trčanja.
Ruka mi sama pravi krugove po kartonu. U džepu držim jedno dugme, braon, skinuto s kaputa koji smo dobili od rođaka. Drugo dugme leži u kutiji na ormanu, čuva ga majka, kao dokaz da stvari jednom odgovaraju čoveku. Kad čovek poraste iz stvari, dugmad postaju suvišna. Tako je rekla, ne gledajući me.
Kasnije, u Pionirskom parku, trava je tvrda. Šatori su kao papirne kuće. Na traci piše nešto što svi znaju, ali niko ne čita. Ljudi bez brade stoje mirno; drugi dolaze, dišu kratko, reči im se zalede i padnu između cipela. Gde su senke, pitam. „Pod nadzorom,“ kaže jedan stric i trepne. Nije moj stric, ali ga tako zovem jer zna da govori bez glasa. Vođa, kaže, voli tišinu. Kuća vlasti voli prozor bez zavese. Tako to zvuči kad se smeješ bez zvuka.
Guranje je kratko. Jedan dečko drži knjigu uza se, čvrsto, kao čamac. Neko ga trgne. Knjiga se ne otvara. Meni se otvara dlan i u njemu ostaje pocepana karta. Dve polovine, kao usta koja ne znaju šta da kažu. Zaustavljam dah da čujem lišće. U lišću se čuje plastika, mekano šuštanje, kao da nešto menja oblik. Sedeo sam na klupi kraj staze i pravio od rupa na karti svoj tajni znak. Proveo sam prst preko ivice i osetio papir kako popušta. Kad sam ustao, video sam dugme u travi. Nije naše. Ničije nije. Ležalo je mirno i gledalo nebo, okruglim, nevidljivim okom.