Dugme
(Odlike Ranih jada: tih, precizan, emocionalno suzdržan glas; dečja perspektiva uz diskretnu montažu odrasle svesti; dokumentarna pažnja prema sitnicama (mirisi, boje, zvuci); melanholija bez patetike; vinjetna optika; svakodnevni predmeti kao nosioci težine; blag humor i ironija; senka nadolazeće nesreće.)
Ujutro magla sedi nisko, kao da je neko spustio prljavu zavesu preko ulice. Kiosk miriše na kroasane i mastilo. Prodavač papirića ima crvene prste, kao od cikle. Držim kartončić za autobus kao da je tanak list zlata. Na njemu je žig koji se ne vidi dok ga ne okreneš pod svetlo. Kažu da žig dokazuje da pripadam redu.
Na stanici stojimo blizu jedni drugima. Gvozdena ograda je hladna, pa ruku držim u džepu. U džepu je dugme. Našlo me je juče, ispod kreveta, među prašinom i peskom koji sam uneo s ulice. Majka je rekla da ne bacam dobra dugmad. „Biće za tebe ili za oca,“ šapnula je, i slegla ramenima. Otac više ne nosi košulje s dugmadima; nosi drugu kapu, i gleda kroz mene, kao kroz okno na vagonu. To sam zamislio, jer o vagonima ne govorimo naglas.
Ulazimo u autobus. Pritisak tela. Hladan metal i kratak zvuk kad vozač povuče ručicu. Karta šuška kao suva kora. Probadanjem napravi rupu, okruglu, savršenu, i taj krug padne negde, nevidljiv, kao zrnce snega. Na sredini stoji čovek s dugim vratom. Kragna mu je preuska i beži nagore. Jedno dugme je napregnuto kao oko. Gleda me bez treptaja. Ja gledam pod. Guma na podu je tačkasta. U tim tačkama zadržava se siva svetlost. Sve je ovde sivo, i osobe i stvari imaju isti miris od jutra.
Pravim snežne staze na staklu. Prstom napišem slovo D i obrišem ga dlanom da niko ne vidi. To D nije za mene, nego za nekog ko je bio pre mene. Majka kaže da treba da pamtim reči i da ih malo koristim. Pokušavam.
Čovek s dugim vratom namesti kragnu. Kako se pomera, izrezano dugme s njegove košulje sklizne i sklupča se kod moje cipele. Tačno isto kao ono iz mog džepa, samo svetlije. Gledam oko sebe; niko ne primećuje. Uzimam ga i u dlanu držim oba. Jedno sivlje, jedno bleđe. Koža mi je topla. Karta, koju i dalje stiskam, ostavila je crtu mastila na palcu. Vreme se meri crtom koja bledi. Kad silazim, dočekuje me hladan vazduh i miris sapuna s tuđeg šala. Stajem na ivicu pločnika i gledam kako autobus odlazi, kako se crvena svetla pretvaraju u tačke. Otvaram dlan i odvajam dugmad: jedno vraćam u džep, drugo spuštam na gumen pod, u pleh jutarnjeg svetla, baš tamo gde staklo diše i gde se u magli vidi okrugli trag mog prsta.