Kanonska beleška o zlatnom dobu
(Odlike Vremena čuda: satira + biblijska parodija + filozofska rasprava; sveznajući ironični pripovedač (3. lice) sa psalmodijskim, arhaičnim kadencama; kod-switching između uzvišenog, arhaičnog registra i savremenog kolokvijalnog/slengovskog rečnika (radi kontrapunkta); menipejska montaža formi (epistola, zapisnik/diarij, kratka ispovest, marginalije/školije); „anti-čuda“/inverzije; realizam detalja kao kontrateža alegoriji; suzdržana groteska i ironija.)
I beše dan u kom reči behu pozlaćene unapred, da bi siromaštvo u ušima izgledalo raskošnije. Autobus 26, pokretan običnom dizel molitvom, primi tela u svoj stomak od gvožđa, podiže ih do stepena jednakosti i pusti da se tišina razlije kao ulje između pogleda. Muškarac obrijane glave, u crnoj majici, izgovarao je „zlatno doba“ u metru hodnika, po šemi koja podseća na Kandilo Reda: uvek isto, uvek slavljeničko, uvek prazno na krajevima.
Poslanica Kongregacije za Usklađeno Oduševljenje:
Verujte u sjaj koji ne zavisi od sunca; pohvalite jutro koje ne traži dokaze; nazovite marionete bratskom šalom i biće vam račun oprošten u blagajni dana.
Studenti, oni pravi, a i drugi, oni deklarisani, stajahu na sopstvenim nogama kao na putokazima koji su odavno izgubili natpis. U validatoru zapišta biće plastike, kratak, slabašan krik koji kazuje da su karte življe od ljudi. Miris vlažnih jakni sačuvao je sve kiše prethodnih sedmica; pločnik je imao svoje sive vene; traka za ograđivanje šuštala je kao koža koja se seća.
Arhiv Zaštitnika Mira, rubrika „Red bez svedoka“:
U 12:03 u Parku pionira razapeti šatori pristalica; u 12:21 pristigli studenti bez dekoracije; blagi kontakt telima; prisutnost policije privremeno redistribuirana na neodređena mesta.
(I nota priređivača: što je zlatnije, to lakše izmiče ruci; što je mekše, to jače ostavlja modricu.)
Jedan „pristalica“ izusti, ne znajući kome: „Braćo, nemojte da kvarite sliku, snima se.“ Jedan student šapnu devojci: „Nek snimaju, možda ćemo tamo postojati duže.“ A sveznajući glas, nepopravljivo nežan kad treba da bude pravedan, zabeleži: da je u lojalnosti najlakše izbegnuti konkretno ime, i da su u strahu sve rečenice imenice.
Ispovest (sa ivice klupe, skraćeno):
„Mene je sramota, ali stojim, jer mi je lakše kad stojim s nekim. Nije važno s kim.“
Vođa je, naravno, bio posvuda gde ga nije bilo; Kuća vlasti je disala kroz zidove bez prozora; i u čas, manje važan od treptaja, parola je zaista proradila, ne da izleči, nego da namesti hod, ne da uteši, nego da ucrta liniju koja će stići pre svakog pitanja. I baš kad beše najpunije liveno, zlatno se raspalo u sitan, administrativan prah, pogodan za rešenje: „Niko nije povređen u meri koja remeti izveštaj.“
(I marginalija: dogma i traka su isto, samo je jedna plastična, a druga gumena.) Suton je spustio svetla izloga na travu, kao da grad pokušava da prepiše sopstvene senke iz starog udžbenika. Karta autobusa, polu-savijena, nalegla je na tuđi đon i vozila se par koraka, pa otpala bez buke. A tamo, na ivici staze, u travi koja nije ničija, ležalo je dugme, hladno i okruglo, kao da ga je „zlatno doba“ zaboravilo kad je presvlačilo svoju košulju.