Apokrif o dugmetu i kragni
(Odlike Vremena čuda: satira + biblijska parodija + filozofska rasprava; sveznajući ironični pripovedač (3. lice) sa psalmodijskim, arhaičnim kadencama; kod-switching između uzvišenog, arhaičnog registra i savremenog kolokvijalnog/slengovskog rečnika (radi kontrapunkta); menipejska montaža formi (epistola, zapisnik/diarij, kratka ispovest, marginalije/školije); „anti-čuda“/inverzije; realizam detalja kao kontrateža alegoriji; suzdržana groteska i ironija.)
I dogodilo se u jutru taga, kada se magla spuštala nad žlebovima asfalta kao neumivena zavesa, da voz od ljudi, zvan autobus, primi u sebe sabrane, i dah im učini ritmom, a znoj pod jaknama, sakramentom svakodnevice. Hladan metal rukohvata, obrušen kao monaški zavet, razabiraše dlanove; kondenz na prozorima psalmiše staklenim slogom; miris sapuna i kroasana beše jedini hleb koji ne pita odakle si i koliki ti je strah.
Epistola Parohije Prevoza br. 3:
Braćo u kartama i sestrama u markicama, javljamo da se znak pojavio na kragni čoveka dugog vrata: dugme mu stoji pod sumnjom, nit mu se koleba kao klatno pokajanja. Ne uzmite to za čudo, ali ne propustite priliku da poverujete.
I videše ga mnogi: kragna uspravljena, kao da stremi ka nepristojnoj visini, dugme, tačno jedno, izokrenuto, a pogled mu ide kao vetar kroz pšenična polja nepamtljivih nedelja. Raspraviše se tiho, što znači hrabro u jeziku linija i voznog reda, ko je prvi video, ko razume, ko će protumačiti.
Protokol vožnje na liniji S/–A:
U 07:12 primećen putnik s anomalijom kragne; u 07:13 izvršena korekcija gestom jednoga; u 07:14 potvrđena urednost karata; bez incidenata.
(I priređivačev dodatak: dugme je najskromnije oruđe za uzdizanje sumnje.)
Jer priđe mu žena s rukavicama boje skromnog vina i, kao da saginje granu nad preteškim plodom, dotače nit, poravna; i sav prestrojeni svet, koji se u sekundi skliznu iz verovanja u svedočanstvo, iz svedočanstva u zapisnik, i iz zapisnika u zaborav, uzdahnu kao raspoložen zbor.
Ispovest gospodina sa vratom (vernacular, skraćeno):
„Nisam hteo ništa, ljudi. Puklo malo, pa se iskrivilo. Šta da radim, nisam krojač.“
Tada kragna, koja malopre beše zastava, posta opet koža tkanine; dugme, koje malopre beše oko proviđenja, izađe iz uloge i skliznu do gumenog poda, medu tačkice što se sjaje kao sitan kosmički katalog. Karta autobusa, na čiji rub dečija ruka nacrta krug, probuši se uredno: zvuk probijanja podseti na sud koji dolazi tačno na vreme, ali nikad zbog onoga što mislimo.
(I školija uz rub: čuda su posteljice činjenica; kad se preseku, ostaje dete od banalnosti.)
Sveznajući glas se porugljivo utiša; kolokvijalni se nakratko razmahnu („’Ajmo, ljudi, gužva“), pa usahnu; i ostade samo hod motora, koji kao da govori da je sve bilo kako treba, i mada niko nije siguran ko je bio „niko“, svi su mu zahvalni. I na kraju, u malom plehu svetla, na kolenima prozorske magle, dugme je ležalo, bledo i okruglo, kao svedok koji odavno ne ume da laže.