Skica za voznu definiciju zatvorenosti
(Odlike Filozofije palanke: esejistički, gust, pojmovno vođen tekst, sa polemijskim, kritičkim tonom; dugi, kumulativni periodi sa paradoksima, antitezama i varijacijama definicija; „mišljenje u hodu“ (suptilni pomeraji termina, redefinicije); intertekstualni senzibilitet (filozofija/teologija/srpska tradicija))
On je, kaže pripovedač, ušao ujutru kada se magla još zadržavala na gumenom podu kao neodlučna misao, i čim je kragna čoveka sa dugim vratom odskočila za jedva prst, palanački duh, taj pouzdani organ za pretvaranje razlike u uzbunu, zavibrirao je, jer zatvorenost ne počinje zidom nego tumačenjem, ne počinje granicom nego ritualom, i otuda se svaka sitnica, svako dugme, svaka karta, uznosi do znaka koji se mora poravnati da bi smisao uopšte mogao da se održi u oknu prozora, na rukohvatu, u palcu što se lepi za hladan metal; palanački duh, reći će narator, nije mržnja prema drugom koliko strah od otvorenog u sebi, i zato se „higijena identiteta“ uvodi kao protokol koji zna unapred: sve što štrči, pripada grešci, sve što se poravna, pripada poretku, sve što ostaje između, pripada sumnji.
Zatvorenost je dakle volja da se pitanje zameni procedurom; zatvorenost je užitak u jednakom; zatvorenost je vera u „prazan centar“ koji sve okuplja baš time što ništa ne kaže.
Otvorenost, naprotiv, jeste napor da se ventil oslabi i da vazduh prostruji, ali taj napor je ovde uvek proglašen za nevaspitanje.
Otvorenost je rizik, zatvorenost je uteha; otvorenost je odgovornost, zatvorenost je protokol.
(I marginalija: protokol je higijena straha.)
I zato, dok kondenz ispisuje sopstvene psalme po staklu, dok miris kroasana kratko prevari nos da je svet veći nego što jeste, onaj trenutak kad ruka nepoznate žene, u kratkom posvećenom gestu, pritisne izdajničku nit i poravna kragnu, biva prihvaćen kao obnova reda, kao „čudo“ neusiljenog spasenja, i tek posle, „ma pusti“, spusti se nova normalnost, beleži se naizgled suva evidencija, i zaborav odradi svoj deo.
Palanački duh voli anaforu jer je anafora stepenik ka istome: neka bude jednako, neka bude isto, neka sve bude već rečeno; neka bude podrška bez pitanja, vernost bez razlike, mir bez vazduha.
Palanački duh voli negaciju jer negacija je granica sa potpisom: nije vreme za to, nije red sada, nije prikladno.
( Školija: negacija je dvostruko „da“, jednom iz straha, drugi put iz navike.) „Šta da radimo“, prošaputa neko, i to je najvernija rečenica zatvorenosti: da ne bismo radili, pitamo šta da radimo; da bismo izbegli pogled, tražimo uputstvo. Tako karta autobusa, probušena i uredna, potvrđuje pripadanje protokolu, a dugme, odbeglo iz nečije košulje, zasija u tankom plehu svetla kao hladan amen, i ostane na podu kao sitni ostatak rituala: tiho, kružno, bez vlasnika.