(Odlike Majstora i Margarite: oštra politička satira i groteska; natprirodno izloženo mirnim, realistično-hladnim glasom (đavo/svita, čuda); po želji dvostruka struktura (Moskva 30-ih ↔ poetična, „biblijska“ ravan u tonu Pilatove priče); živopisni brzi rezovi; lirski, emotivni pasusi kad je tema ljubav/umetnost/moralni izbor; ukupno: protočan glas koji spaja satiru, fantastiku, romansu i teologiju.)
Majstor i Margarita u zlatnom dobu
Linija 26 je izlivala jutro kao tinta iz prepunog mastionice: na prvoj stranici pojavio se obrijani recitator u crnoj majici, i već na drugoj, kao fusnota koja je odavno prerasla tekst, pojavio se refren o zlatnom dobu. Putnici su okretali glave kao da listaju novine: naslov je bio dovoljno velik, a sitna slova su znala da se sama potpišu. Kuća vlasti je tog jutra izdavala saopštenje o „Privremeno Delegiranim Senkama“, pa je policija odsutstvovala uz uredan red brojeva, a vozač, pritisnut rasporedom, vozio je tiho, kao da kroz rešetku.
U sredini vozila sedeli su Profesor Woland i mačak Azazelo, prikriveni uobičajenošću. Woland je, sa onim strpljenjem koje ima samo onaj ko je pročitao sve zapisnike i sve romane, posmatrao kako se rečenice o „marionetama“ same od sebe pletu oko mladih vratova. Azazelo je, iz čiste radoznalosti, prevezao kroz prozor jednu nevidljivu nit, zakačio je za vetar i pustio da ulazi i izlazi kroz park poput turističkog voza, zaustavljajući se pod drvetima na kojima su nekada visile zastave drugih godišnjih doba.
— „Ja“ sam te reči slušao i osećao da mi je srce, to nepoverljivo štamparsko slovo, opet zaglavljeno između dveju kolumni: ljubav i strah. Kad god sam izgovorio ime voljene, grad je postajao bešuman kao biblioteka u kojoj se čita naglas. U tim retkim tišinama disanje postaje pismenost.
U Pionirskom parku, šatori su stajali po propisu: ravnomerni razmaci, uredni jezici, obostrana prividna ozbiljnost. Kad su došli studenti, oni pravi, wolandovski vetar je podigao ivice platna i pokazao scenu: guranje, kratke rečenice, brze lekcije iz zaboravljanja; flaša je poslužila kao ogledalo u kojem se jedan obraz slučajno crveni od sunca; traka je prešla sa stuba na ruku kao narukvica tuđe odgovornosti; dugme se zakotrljalo niz pločnik i stalo uz cipelu, kao tačka koja se bori sa parolom. Sve to je bilo dovoljno da se birokratski protokol pretvori u karneval: „Odsek za Svečanu Tišinu“ zapisao je da buka nije izvedena; „Komisija za Usklađeno Oduševljenje“ čestitala je na dobrovoljnoj sabranosti; „Uprava za Završene Rasprave“ saopštila je da nikakva rasprava nije počela.
Interludij: Pod stupcem nepromenljivog neba, Pesnik stoji pred sudom sopstvene rečenice. Zrno istine pecka mu jezik. Prefekt, umoran od dana, želi da oslobodi jednu jedinu misao, ali nema ključ. Vrata su otvorena, ključ se traži.
Woland je ispratio scenu osmehom koji ne traži saglasnost. Azazelo je uzeo kapi prašine i, puhnuvši, pretvorio ih u bele tačkice na rukavu dežurnog govornika. Govornik je, po prirodi svoje funkcije, poverovao da je reč o novom ordenu. Studenti su se razilazili s onim umorom koji podseća na završene prijemne ispite. Kuća vlasti je objavila uspeh mirnog dana.
— „Ja“ sam, pre nego što sam otišao, rukom dotakao hladan metal klupe i pomislio: ako je ljubav ono što se ne može narediti, možda je istina ono što se ne može zauzdati.
Na poslednjem kadru ostalo je dugme, okruglo i tiho, naslonjeno na ivicu pločnika; vetar ga je lagano okretao, kao da u njemu traži sever koji niko nije naručio.