Dugme na vetru
Ne sećam se da li je tog dana nad Parizom bilo sunce ili samo bleda svetlost razlivena po fasadama, ali pamtim zagušljivost autobusa S. Ljudi su stajali tesno, kao da svi dišemo jednim umornim plućima.
Tada sam ga video: mladića s vratom predugim, gotovo nepriličnim, i šeširom na kome je umesto trake bio kanap. Taj kanap me uznemirio više od njegovog glasa.
Ne znam kako je počela čarka. Možda laktom, možda pogledom. Reči nisam zapamtio. Ostao je samo kratak poremećaj u disanju mase, talas koji se podigao i odmah smirio. Nekoliko stanica kasnije mladić je seo, i sve je ponovo postalo obično.
Kasnije sam ga video na ulici, s prijateljem. Govorio je o dugmetu koje mu je otpalo s kaputa. Prijatelj mu je savetovao da prišije još jedno, da kaput bolje stoji.
I tada mi se učinilo da čovek celog života radi samo to: prišiva dugmad na odelo koje se neprestano para. Vetar je prolazio ulicom, Pariz je nastavljao da traje, a meni su ostala samo dva prizora: dugi vrat u autobusu i izgubljeno dugme, sitno kao sudbina.